Nastala je najvjerojatnije polovinom 19. stoljeća prikazuje dva muška I jedan ženski lik u raskošno dekoriranom interijeru spavaće sobe. Na postelji je lik bolesnog muškarca u srednjim godinama, kojega za lijevu ruku drži žena klečući uz bolesnikovo uzglavlje.
Mlada je žena odjevena kao plemkinja, proziran crni veo koji joj prekriva kosu aludira na to da će za koji čas postati udovicom. Biseri su možda znakovita identifikacijska točka, kao i atribut bogatstva. Lagano pomaknut, u drugom planu stoji muškarac u časničkoj odori i promatra Ih.
U prednjem planu na malom stoliću prekrivenom dekorativnom tkaninom postavljene su staklena prozirna bočica, srebrni vrč i zlatna čaša te žlica. Na maloj je stolici odložena odora od modrog baršuna s metalnom posrebrenom i pozlaćenom dugmadi. pozadini ispod tamnozelenog baldahina vidljiv je fragment ovalne slike s metalnim ukrašenim okvirom.
Na uzglavlju kreveta od zlatnog rezbarenog drva nalazi se štit s likom morske sirene. Reljefno izrezbarena sirena heraldički je znak te moguće polazište za tumačenje slike.
Kao jedan od središnjih motiva slike mogao bi aludirati na spjev Adrianskoga mora sirena, kojega je na madarskom jeziku napisao Nikola VII. Zrinski (Čakovec, 1620. Gornji Kuršanec, 1664.), a njegov brat Petar IV. Zrinski (Vrbovec, 1621.Bečko Novo Mjesto, 1671.) preveo na hrvatski. Do. 19. stoljeća ovo je značajno književno djelo prepoznato kap rječit spomenik rodu i djelu Zrinskih.
Daljnjim analogijama, usporedbom portretnih karakteristika likova na slici i njihovih ranijih prikaza poznatih s grafičkih i drugih predložaka, vlasnik je slike nakon dugotrajnog i iscrpnog istraživanja postavio tezu da slika prikazuje smrt Franje 1. Rákóczyja (Erdeljski Biograd, 1645. Makovica, Slovačka 1676.), supruga Jelene Zrinske (Ozalj, 1643. Nikomedia,Turska, 1703.) kojemu je car Leopold zbog odanosti njegove majke poštedio život, ali ga je stavio u zatočeništvo zajedno sa ženom i djecom, za vrijeme kojeg on umire. Jelena u 36. godini postaje udovicom s najmlađim sinom Franjom II. Rákóczijem koji će i nakon nje nastaviti ustanak.
Organizatori izložbe navode kako ih je zanimljiva ikonografska analiza potaknula na izlaganje jednog djela koje otvara mnogal pitanja te pred istraživače postavlja dileme oko prikaza, teme, ali i autorstva slike te kao i svako umjetničko djelo potiče na razmišljanje, promišljanje, a time i želju za zaključkom i donošenjem konačnog suda.
Eventualno prispodobljavanje slike prikazu epizode iz plemičke obitelji Zrinski, a što je sukladno jednoj izložbenoj cjelini ove Izložbe, kao i pretpostavke da bi se moglo raditi o djelu prvog hrvatskog profesionalnog slikara Vjekoslava Karasa (Karlovac, 1821. 1858.) čine ovo djelo prigodnim dodatkom i eksponatom na izložbi, a sve kako bismo ukazali da je slika nepregledno polje interpretativnih mogućnosti, a izložba svojevrsni medij koji takav istraživački pothvat upravo potiče.
