U hrvatskim gradskim naseljima u srednjem vijeku brak je uglavnom sklapan između ljudi koji su pripadali istom imovinskom i društvenom krugu. Ženilo se više iz interesa nego zbog ljubavi. Preljub i nasilje među supružnicima nisu bili rijetkost što je znalo rezultirati izgonom iz grada ili smrću.
S gledišta obitelji i društva, idealan je brak bio ozbiljna i umjerena veza, bez uzbuđenja, nasilja i strasti. Brak je rijetko bio rezultat uzajamnih osjećaja muškarca i žene jer ljubav nije bila pretpostavka braka. Obitelji su prednost davale staleškim vezama, časti imena, poslovnim i političkim interesima, a ne međusobnoj naklonosti i skladnosti para. Naravno, bilo je i sretnih supružnika između kojih se razvila ljubav i povezanost.
Malo ljubavi
Činjenica je da o bračnoj ljubavi vrlo malo znamo. O njoj govore tek priručnici za dobar bračni i obiteljski život, životopisi svetaca, vladara i drugih te poneke oporuke. Ljubav žene prema muškarcu definirana je kao strahopoštovanje i poslušnost, a ljubav muža kao blagost i naklonost.
Preljub i nasilje u braku bili su prisutni i u srednjovjekovnim društvima. Preljub je smatran najtežom povredom bračne veze, a preljubnici su nazivani zločincima i kažnjavani su najstrožim kaznama.
Prema odredbama tavernikalnog prava zabilježenog u Iločkom statutu muž može i mora, u slučaju da je svoju ženu zatekao da opći s drugim muškarcem, ubiti i nju i ljubavnika. Ako to nije u stanju učiniti, mora ih prijaviti i predati u zatvor gdje će biti ispitani na mukama te potom pogubljeni tako da budu živi zakopani.
Nasuprot Iločkom statutu, u pravu važećem u zagrebačkom Gradecu, muž nije smio sam uzimati pravdu u svoje ruke, već ju je morao istjerati preko suda.
Kazne za preljub mijenjale su se tijekom vremena. Na Gradecu je u 14.st. kazna za preljub bila smrt. Od sredine 15.st. kazna je većinom bila izgon iz grada. Preljubnike su podvrgavali torturi i mučili na raznim spravama, žigosali usijanim željezom, a onda batinama protjerali iz grada.
Izgon iz grada bio je u to vrijeme vrlo teška kazna. Sam postupak i način istjerivanja bio je veoma sramotan. Gradski panduri su šibanjem i batinama polugola ili gola osuđenika uz ruganje svjetine sramotno tjerali gradom. Izgon je povlačio sa sobom i gubitak građanskih prava, osobne sigurnosti i slobode.
Sredinom 15.st. kazna za preljub mogla je biti i zatvor, što pokazuje slučaj uzdara Gala, kojega je tužio uzdar Baptista da je ovaj obljubio njegovu ženu. Gal je priznao da je to više puta učinio, s objašnjenjem da ga je žena na to navela. Pošto je žena pobjegla iz grada, sud je odlučio da se Gal kazni zatvorom.
Kazne i izgoni
U Varaždinu u 15. i 16. stoljeću predviđena kazna za preljub bila je izgon iz grada. 1456. g. neka je Elizabeta uhvaćena u preljubu sa sinom Kolarića te je protjerana.
Preljubnice su kažnjavane i oduzimanjem imetka i kažnjavani su i pomoćnici pri preljubu. Oštre kazne i presude često nisu bile izvršene. Preljubnici su mogli biti pomilovani na molbe građana, a do pomilovanja je dolazilo i u slučaju ako je muž oprostio ženi.
Da je nasilje i nanošenje ozljeda bilo prisutno među supružnicima u srednjem vijeku svjedoče pravne odredbe i slučajevi zabilježeni u sudskoj praksi. Nasilje se najstrože kažnjavalo, a zločinca se sudilo na smrt ili odsijecanje noge ili ruke. Tako je u Gradecu postolar Šimun Šterk odrezao nos svojoj ženi. 1435.g. Jelka i njezina majka Elizabeta ranile su Jelkina muža Dionizija.
Nasilje su činili i žene i muškarci. Ubojstva među supružnicima također se javljaju o čemu nam svjedoči Iločki statut i sudski zapisnici. Tijekom 15.st. na Gradecu je zabilježeno nekoliko slučajeva u kojima je jedan od supružnika optužen, a u nekim osuđen zbog ubojstva drugog supružnika. Jelena, žena literata Stjepana, osuđena je 1420.g. na smrt na lomači zbog toga što je otrovala muža. U Varaždinu je 1455.g. Punek tužio Pavla Ilijašića da je ubio svoju ženu, njegovu sestru.
