Među srednjovjekovnim spomenicima Istre, posebno mjesto zauzimaju spomenici zidnog slikarstva, koji se, više ili manje očuvani, nalaze u mnogobrojnim seoskim crkvama, napose u unutrašnjosti poluotoka.
U mjestu Barban postoji četiri takve crkve, no u ovom članku pisat ćemo o freskama koje se nalaze unutar crkve Sv. Jakova. One otkrivaju legendu o Sv. Jakovu ali sadrže i rijedak ikonografski prizor- smrt s kosom koja predstavlja nenadanost ulaska smrti kroz prozor.
Crkva Sv. Jakova nalazi se na samom sjevernom rubu naselja i ima zvjezdasti otvor na bočnom zidu te pripada stilu pučke gotike i datira u 14. stoljeće. Ističe se originalnom ikonografijom u drugoj polovici 15. stoljeća oslikanog ciklusa legendi o Sv. Jakovu, jedinstvenim u našim krajevima.
Zanimljiva je i freska u svetištu, prikaz Marije zaštitnice koja ispod plašta čuva članove bratovštine Sv. Jakova, koji su gotovo sigurno bili i naručitelji freski.
Uz ove jedinstvene prikaze nalaze se i slike koje prikazuju mučenje Sv. Lovre ali i rijedak ikonografski prizor u istarskom zidnom slikarstvu: u jarkoj rasvjeti vanjskog svjetla na crvenoj podlozi naslikan je bijeli kostur – smrt s kosom i razvijenim svitkom, čime je slikar postigao senzaciju nenadanosti ulaska smrti kroz prozor.
Autor fresaka je nepoznat, no zasigurno se profilirao u krugu lokalnih majstorskih radionica, tzv. Šarenog Majstora i Vincenta iz Kastva.
Legenda o Sv. Jakovu
Od mnogih legendi o Sv. Jakovu najpoznatija je ona o hodočasnicima Sv. Jakova u Compostelu, koja nastaje pod utjecajem kulta Sv. Jakova i hodočašća u njegovo svetište Santiago de Compostela, a širili su je upravo hodočasnici i članovi bratovština. Legenda je zapravo odjek Josipove zgode u Egiptu.
Kult sv. Jakova
Kult Sv. Jakova bio je raširen u srednjem vijeku po cijeloj Europi, a osobito u Španjolskoj, gdje su, prema legendi, stigle na čudesan način svečeve kosti iz Palestine. Oko prijenosa tih kostiju isprepleo se cijeli niz detaljnih priča.
Međutim činjenica je da je ta legenda od IX. stoljeća dalje bila vrlo raširena i da Campostella postaje vrlo poznato hodočasničko mjesto, čiji se glas ubrzo širi i izvan Španjolske.
U okviru tih legendi nastala je i legenda o tri hodočasnika koji su se uputili u Campostellu; to su roditelji i sin koji su pošli iz Toulousa, i na jednoj etapi puta u San Domingu de la Calzada mlada kći gostioničara zaljubila se u mladog hodočasnika, a kad ju je on odbio, ona mu se osvetila podmetnuvši mu u torbu zlatni pehar, kako bi ga mogla optužiti za krađu. Mladić je osuđen na smrt vješanjem, što se i izvršilo, no Sv. Jakov ga je na vješalima podržao, tako da je ostao živ. Na povratku sa hodočašća, roditelji ponovo svrate u to mjesto i nađu sina na vješalima živa, koji im rekne da ga je podržao Sv. Jakov, Kada oni to ispričaju sucu, koji je upravo sjedio pri ručku, ovaj to nije povjerovao rekavši da mladić može biti upravo toliko živ koliko i pečeni pijetao i kokoš na njegovu stolu. U taj čas pečena kokoš je zakokodakala potvrđujući čudo, mladić je u slavlju skinut s vješala, a djevojka i njen otac bili su kažnjeni. Od te osnovne priče ima nekih manjih odstupanja, no smisao ostaje uvijek isti, to jest, veličanje moći Sv. Jakova i dokaz da on štiti one koji u njega vjeruju, pa je stoga razumljiva obljubljenost te legende, koju šire upravo hodočasnici i članovi bratovština.
Tragove zidnih slika u crkvi Sv. Jakova uočio je 1893. povjesničar i novinar Marco Tamaro, otkrio ih je 1909. arhitekt i povjesničar arhitekture Cornelio Budinich, a očistio i konzervirao Konzervatorski zavod u Rijeci od 1961. do 1963. godine.
Slikarije su na nekoliko mjesta oštećene toliko da manjkaju dijelovi žbuke, na nekim je mjestima boja otpala ili je izgrebena, no u cjelini su one relativno dobro očuvane.
