Gotovo dvadeset godina prije nego što je pjesma Horvatska domovina objavljena u desetom broju Gajeve ‘Danice’, pisac Antun Mihanović napisao je nešto puno važnije. Tako je u Beču 1815. godine objavljena jedna malena, ali vrijedna knjižica. Zvala se ‘Reč domovine o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku’ i udarila je temelj Ilirskom pokretu.
Rođen je u Novim dvorima kraj Klanjca u obitelji zagrebačkoga posjednika Matije Mihanovića i Justine Kušević 10. lipnja 1796. godine. Antun Mihanović neprolaznu slavu stekao je pjesmom ‘Horvatska domovina’ iz koje su uzeti stihovi koji su krajem 20. stoljeća postali hrvatskom himnom. No, u vrijeme izdavanja spomenute knjižice imao je samo 19 godina i kao pravnik u Italiji je obnašao dužnost vojnog suca.
Mihanović je tamo došao u kontakt s raspravom Ogled o potrebi pisanja na vlastitom jeziku (Saggio sopra la necessità di scrivere nella propria lingua, 1750) talijanskoga književnika F. Algarottija. Po svemu sudeći ostao je inspiriran idejom kako treba koristiti jezik zemlje u kojoj je netko rođen.
Tako je i nastala knjižica ‘Reč domovine o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku’. Narativ je vođen idejom kako je jezik stvarna jezgra identiteta nekog naroda. Jedan jedini primjerak danas je sačuvan u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici. U knjižici, između ostalog, piše i da se svi jezici kako kažu „vbogi narađuju, a trudom obogatiju“.
Rođenje ideje
Njome je Mihanović dvadeset godina prije Ljudevita Gaja zapravo najavio hrvatske preporodne težnje. Ujedno je najavio i formiranje Hrvatskog narodnog preporoda. Drugim riječima, Mihanović je dao ideju, a povijesna vrela rado bilježe kako je ponekad samo ideja i nužna kako bi povijest skrenula potpuno nepredviđenim smjerom.
Hrvatski književni povjesničar Antun Barac za to razdoblje napisao je kako je to vrijeme (…) kad je u hrvatskoj književnosti vladala pustoš, a u hrvatskoj javnosti nemar prema hrvatskom jeziku. Njome je htio razbuditi narodni ponos i svijest, da samo na vlastitom jeziku čovjek može izreći sve, što želi. Istaknuto je, da se do izražajnog savršenstva može razviti samo jezik kojim narod i govori i piše. Dokazivao je koliko snage moraju izgubiti ljudi koji su prisiljeni učiti strane jezike. Tvrdio je da se samo na materinskoj riječi može stvarati prava kultura i suzbijati praznovjerje i zaostalost. I njegovi su pogledi obuhvatili cijelo slavenstvo, ali su se u prvom redu zaustavljali na hrvatskomu narodu.
Mihanović je istraživao, otkrivao te strastveno prikupljao stare listine i rukopise, rijetke knjige i drugu spomeničku građu. Tako je 1819. godine u Veneciji pronašao izgubljeni rukopis Gundulićeva Osmana pa je objavio proglas Znanostih i narodnoga jezika prijateljom o potrebi njegova izdavanja. Na Svetoj Gori pronašao je Zografsko evanđelje i tzv. Mihanovićev odlomak.
Autor najvažnije pjesme o Hrvatskoj
Pisao je ljubavne i domoljubne pjesme, no tijekom života ih je napisao samo dvadesetak. Među njima i Horvatsku domovinu, koju je napisao u staroj guvernerovoj palači u Rijeci.
Tiskana je u Danici 1835. godine, a uglazbio ju je Josip Runjanin 1846. godine. Gotovo 150 godina kasnije postala je hrvatskom himnom pod nazivom Lijepa naša.
Mihanović je u posljednjim godinama diplomatske službe često pobolijevao i više puta tražio bolovanje i godišnji odmor, koji nije koristio 18 godina. Umirovljen je 1858. godine kao ministarski savjetnik. Od tada je do smrti živio u Novim Dvorima, mjestu gdje je i rođen.
