Brojni alkemičari stoljećima su pokušavali pronaći mitski Kamen mudraca i ovladati vještinom pretvorbe neplemenitih kovina u zlato. Jedan od njih je bio i poznati hrvatski alkemičar Petar Bono koji je djelovao u Trogiru i Puli u 14. stoljeću.
Rad alkemičara uvijek je bio obavijen velom tajnosti, bilo da je riječ o dobrovoljnom društvenom “egzilu” ili onom nametnutom, jer su više puta njihov rad i djelovanje bili i službeno zabranjivani.
Njihov sustav znakova ostao je sačuvan na prekrasnoj renesansnoj majolici, te je dugo upotrebljavan kao jezik kojim su se obilježavali sadržaji tih “dragocjenih” bočica u ljekarničkom svijetu.
Iako alkemija svoje korijene vuče još iz drevnog Egipta, odnosno iz aleksandrijske škole, a najveći utjecaj na razvoj europske imala je alkemija iz vremena velikih arapskih alkemičara i kemičara, naš kulturni krug najčešće je smješta uz kasni srednji vijek i početak novog doba- renesanse.
Alkemija se uvijek prvo veže uz pretvaranje manje plemenitog metala u onaj “više” razine, odnosno zlato ili srebro, jer je tek mali komadić kamena mudraca “lapis philosophorum” dovoljan za transmutaciju.
Također, cilj alkemičara je i pronalazak životnog eliksira. Naime, zlato je, osim vrijednom kovinom, smatrano i lijekom te se ono koristilo u povijesti, ali i u naše vrijeme. No, metodologija alkemije , usavršavanje naprava i kemijskih tehnika učinila je za povijest čovječanstva mnogo više.
U umjetnost alkemije ubrajala su se, osim destilacije i otapanje, perciptiranje, kristaliziranje, žarenje, taljenje, upepeljavanje droga, dobivanje škroba i mješanje eteričnih ulja sa sećerom. Također, ima i znanstvenu te filozofsku i duhovnu vrijednost.
Hrvatski alkemičari
Pulski gradski fizik Petar Bono nije uspio izvesti pokus kemijske pretvorbe. No vjerovao je u alkemijski nauk i napisao 1330. filozofsku raspravu s pregledom alkemijskoga znanja. Ona je postala poznata nakon objavljivanja u Raccolta di testi di alchimia (Venecija, 1546) te je na početku 18. stoljeća prevedena na njemački, engleski i ponovno na talijanski jezik.
U njoj su, uz ostalo, razjašnjene neke važne nejasnoće iz povijesti alkemije. U novije doba smatra se da je Bono otvorio religiozni pristup alkemiji tako što je poistovjetio ulogu kamena mudraca s ulogom Isusa Krista. Ta tvrdnja nije utemeljena, a rezultirala je općeprihvaćenim renesansnim gledištima o jedinstvu i sveproduševljenosti zemaljskoga i nebeskoga svijeta.
Za alkemiju se zanimao i zagrebački kanonik-kantor Ivan iz 15. stoljeća, koji je svoje radove pisao simbolički i šifrirano, a pretpostavlja se da sadrže recepte za pripravu mekog kalijeva sapuna, koji je bio nepoznat u ono doba.
Najpoznatija žena alkemičarka naših prostora bila je Barbara Celjska, u narodu poznata kao Crna kraljica, kći Hermana II. Celjskog i druga supruga hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog. Nije sigurno pouzdano da je Barbara Celjska bila prava ili lažna alkemičarka, jer prema češkom alkemičaru Johannu von Laazu, ona je pred njim uspjela napraviti lažno zlato:
“Pred mojim očima uzela je živu, arsen i druge tvari, kojima imena nije rekla, ali ih je poznavala. Iz toga je napravila neki prašak, od kojih je bakar zadobio bijelu boju. On je podnosio pokus s gladilicom, ali nije podnosio obrađivanje s čekićem.”
S druge strane zabilježeno je i da je prevarila mnoge trgovce dajući im umjesto pravog zlata ono krivotvoreno. U podrumu svog dvorca u Samoboru, čija je okolica obilovala rudnicima bakra, u svom je laboratoriju upravo iz bakra transmutacijom priređivala srebro, a potom zlato.
