Vransko područje obiluje speleološkim objektima kojih je na ovom području čak tridesetak. Kao i u primjeru arheoloških nalazišta, objekti su nedovoljno dokumentirani i istraženi. Pozornost putnika namjernika ipak plijeni tajnovinovita pećina koja se nalazi na prašnjavoj cesti koja vodi od starog grada Vrana, mjesta gdje su se čuvali simboli hrvatskog kraljevstva.
Kroz stoljeća, među lokalnim stanovništvom korištena je kao sklonište za pastire i za lov na jegulje. Smještena u usjeku stijene, interes stručnjaka je izazvalanakon pronalaska kamene plastike iz razdoblja antike, nakon čega su započele diskusije o religijskom karakteru mjesta
U stručnoj i znanstvenoj literaturi smatra se kako je riječ o svetištu gdje se štovala nimfeja – odnosno božica nimfa. Nimfe su vladale vodama, šumama i gorama.U ikonografiji su prikazane jednostavno, kao lijepe djevojke, ponekad uz školjku ili vrč.
Nimfama su bile posvećene čitave šume, gore i špilje, a na mjestu štovanja kulta su se gradili žrtvenici i prinosile žrtve. U rimskoj provinciji Dalmaciji, kult nimfe se pojavljuje u izravnoj vezi s božanstvima Dijanom i Silvanom.
S obzirom na mističnu lokaciju i pronalaske kamenih spomenika koji upućuju na poveznice sa zavjetima i božanstvima, Pećini se pridaje ritualni karakter. Dva značajna nalaza potekla su razmišljanja da je pećina bila središte ritualnih obreda.
Tajanstveni reljef
Prvi je ulomak kamenog reljefa, na kojem se prepoznaju samo donji dijelovi ženskih figura. S obzirom na obližnji izvor vode i mogući karakter svetišta, pretpostavlja se da reljef prikazuje tri nimfe. Zanimljivo je spomenuti da je krajem 19. stoljeća, prilikom posjeta Dalmaciji, britanski diplomat A. A. Paton odsjeo na imanju Borellija čiji je centar bio obližnji Maškovića han.
Tom je prilikom je posjetio i pećinu, te opisao nimfu uklesanu u stijeni. lako danas nimfa nije očuvana, a u Arheološkom Muzeju Zadar ne postoje podatci o pronalasku iste, Patonov opis daje na važnosti opisu lokacije kao svetišta.
Da je lokacije imala poveznicu s kultovima svjedoči i pronalazak zavjetnog žrtvenika, odnosno are. lako je natpis izazvao diskusije u interpretaciji, većina autora se priklonila obrazloženju da je natpisu navedeno ime dedikantice Julije, osobe iz carske obitelji, vjerojatno vestalke Julije Akvije ili Julije Domnije. Međutim, na ari nedostaje ime božanstva kojem jeposvećena. Ako bi naziv postojao razriješio bi se misterij štovanja kulta.
Stručnjaci smatraju kako je korištenje pećine u ritualne svrhe nastavak dugotrajne tradicije štovanja starijih, prapovijesnih liburnskih božanstava. Na postavljene hipoteze mogu odgovoriti jedino arheološka istraživanja koja do danas nisu provedena.
