in

Te olujne noći bark Stefano je potonuo, a posada ostala sama na drugom kraju svijeta sve dok je nisu spasili Aboridžini

Bark / Thomas Somerscales 1910. godine / Ilustracija / Ne prikazuje bark "Stefano"

Jedne travanjske noći, listajući zbornik Nikše Mendeša “Riječki, lošinjski i senjski jedrenjaci 19.-20. stoljeća” pronalazimo priču o nesretnoj sudbini barka Stefano i njegove posaade koja je doživjela havariju i ostala sama na drugim kraju svijeta.

Saznajemo kako je Bark Stefano sagrađen je Rijeci 1873. godine na brodogradilištu braće Brazzoduro. Bio je u vlasništvu riječkog ogranka obitelji Bačić iz Dubrovnika. Obitelj Bačić u svom vlasništvu imala je više jedrenjaka duge plovidbe od kojih su prevladavali barkovi.

“Stefano” je tako imao 857 registarskih tona i dužinu od 50,5 metara. Bio je to dobar brod, dobro opremljen i s dobrom, uvježbanom posadom. Tijekom 1875. godine “Stefano” je  s teretom ugljena krenuo se na plovidbu iz engleske luke Cardiff prema Hong Kongu. Bilo mu je to treće putovanje.

No, kod rta Cloates na obali Australije 27. listopada 1875. godine brod je doživio havariju i potonuo. Od preko 20 članova posade na kraju su preživjela samo dvojica, kadet Miho Bačić i mornar Ivan Jurić.

Nakon povratka preživjeli članovi posade prepričavali su  su događanja oko broda Stefano dubrovačkom dominikancu Stefanu Skurli. Osim toga, Miho Baþić još 16. svibnja 1876. uputio rodbini u Dubrovnik pismo gdje je opisao nesretnu sudbinu svojih drugova na brodu Stefano i šest mjeseci života među australskim Aboriginima.

Evo kako je opisao taj događaj:

“Siguran sam, da Vi, kao i svi koji me poznaju, držite da sam mrtav, a za što je vrlo malo trebalo. Sada ću Vam ispričati
27. listopada 1875. do 15. travnja 1876. godine.

Dana 27. listopada prošle godine u 2 sata jutrom bark Stefano kap. Vlaha Miloslavića nasukao se na neki greben u blizini rta NW Australije. Čim se nasukao, nagnuo se na desnu stranu i nijesu prošla ni tri sata, kad je bio čitav razlupan u veće i manje komade. Činili smo sve moguće napore, da bismo bacili barkacu u more, ali smo uzalud uložili sve svoje snage, jer ju je jako more odmah razbilo u komadiće.

Tada su, na zapovjed pokojnog kap. Vlaha, pošla dva ili tri mornara na krmu, da bace guc u more. Teškom mukom im je uspjelo, da ga napokon bace u more, te smo u nj prešli ja, kapetan, poručnik i jedan mornar. Ali, što se tada dogodilo?

Tek što je guc bio u moru, prevrnuo se. Ja se spretno uhvatio kolumbe, dok su se ostala trojica potopila. Tako sam prestrašen, jer je noü bila sasvim tamna, plutao po moru 10 sati.

Zatim mi je uspjelo spasiti se na kopno, gdje sam se skoro polumrtav bacio na goli i topli pijesak, čekajući da vidim nekoga od mojih drugova. Uskoro se je spasio na brodskim ljestvama i Karlo Kosta, zatim i ostali mornari, koji su doplutali na raznim komadima broda.

Bilo nas je deset. Sutradan smo odlučili poći na položaj ( uzvišena točka s koje se vidi okolina, op. aut. članka ) , da pronađemo pića i jela, koje je doplutalo sa razbijenog broda.

Sagradili smo kolibu od krhotina brodskog drva. Sutradan smo ugledali gole divljake, žene i ljude.

Ispočetka smo se bojali da nas ne pojedu, ali nam nijesu ništa učinili. S neznatnom zalihom vode i hrane pješaþili smo šest dana, i da nijesmo naišli na neke divljake, koji nam pokazaše gdje ima vode, bili bismo svi umrli od žeđe nasred pijeska.

Tu smo živjeli tri mjeseca hraneći se jedino nekim sirovim  školjkama. Oko Božića su nam umrla dvojica, a poslije nekoliko dana ostala šestorica.

Ja i moj drug, smo preživjeli, jer su nas našli crni divljaci te nas nahraniše ribom i vodom. Konačno 18. travnja 1876. približio se obali engleski kuter, koji nas je odveo u Fremantle.”

Ovdje donosimo pojedine detalje iz te trotomne rukopisne knjige koja na kraju treüe knjige ima zabilježen odreÿeni raritetni dio: rjeþnik pojmova
(Raccolta) na talijansko-aboriginskom jeziku, koji su preživjeli pomorci zapisali tijekom boravka u Australiji.

Na samom početku pripovijesti o putovanju jedrenjaka Stefano opisuje se njegov polazak iz Cardiffa 31. srpnja 1875. godine. Tako se tek u svibnju 1876. saznala istina o sudbini barka Stefano, a time je ujedno i zatvorena knjiga o povijesti tog jedrenjaka.

Klasični brodski dnevnik zapovjednika kapetana Blaža (Vlaha) Miloslaviüa, nije sačuvan, već je nastao prema kazivanjima dvojice preživjelih pomoraca.

Riječki, lošinjski i senjski jedrenjaci 19.-20. stoljeća

Kad bi zidine Starog grada Ozlja mogle govoriti, pričale bi o junacima i dalekim ratovima, govorile o pjesmama i damama, svjedočile o moći Zrinskih i Frankopana

“Kad sam sebi staneš na nogu i padneš!”, to mora da je mitski Orko koji čovjeka zna odvesti na neki drugi životni put