U 19. stoljeću prostitucija postaje pravi sociološki fenomen – prostitutke se evidentiraju, medicinski nadgledaju, njihova djelatnost se zakonski regulira, a intelektualci stvaraju vlastite sudove o istoj. “Svaka ženska koja svojim tijelom za novac bludni život tjera” nazivala se bludnicom.
Pitanje prostitucije u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je regulirano Kaznenim zakonom iz 1852. godine prema kojem je nadziranje prostitucije prepušteno lokalnom redarstvu. Prema zapisniku Grada od 8. lipnja 1887. godine, predložena je osnova statuta o njenom nadziranju u Osijeku.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, bilo je normalno da sjednice osječkog Gradskog poglavarstva razmatraju regulaciju prostitucije kao jednu od točaka dnevnog reda. Iako moralno prezrena i strogo nadzirana, prostitucija se održala kao djelatnost prvenstveno zbog svoje ekonomske isplativosti.
Luka Pejić u svom znanstvenom radu, između ostalog, piše o bludnicama u Osijeku te ističe kako postoji popis iz 1886. godine koji sadrži listu s imenima devet osječkih bludilišta, u kojima je radilo oko 120 registriranih prostitutki.
Radi se o bludilištima pod nazivom: „Crvena lampa“, „Kod Toše“ („Zum Toscho“), „Vienac“, „Kod crvene čizme“, „Kod zelene lampe“, „Kod zelenog drveta“, „Kod bijele patke“, „Kod Lederera“ te „Kod Jelenića“. Prostitutke su u vrijeme sastavljanja popisa imale između 17 i 28 godina, a sam registar sadržavao je podatke kao što su ime i prezime bludnice, njihova starost, rodno mjesto, dan dolaska u bludilište, kratka evidencija liječničkih pregleda te nadnevak eventualnih putovanja, odnosno napuštanja grada.
Dostupan je i popis bludnica za razdoblje od 1892. do 1894. godine, no radi se o prilično zbunjujućoj evidenciji s mnoštvom brisanih i naknadno dopisivanih podataka. Prema upisima, tada je na liječničkim pregledima bilo oko 85 osječkih prostitutki, a kod njih oko 55 ustanovljena je neka bolest, uglavnom sifilis.
Pojam bludnice i postupak njezine registracije te uvođenje u registar utvrđen je prema Pravilniku o uređenju i nadziranju prostitucije u slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku iz 1896. Formulari za registraciju zahtijevali su podatke kao što su ime i prezime bludnice, nadimak, godina i dan rođenja, bračno stanje, rodno mjesto, dosadašnje zanimanje, adresa itd.
U slučaju maloljetnih osoba, bila je potrebna potvrda njihovih roditelja ili skrbnika. Prema pravilniku „bludilišta smješćaju se u ulice po gradskom poglavarstvu opredieljene. Privatno stanovanje bludnicah dozvoljuje gradski kapetan, ali ne može dozvoliti u blizini crkvah, bogomoljah, učionah i javnih uredah“. Isto tako na bludilištima su cijelu noć morale gorjeti svjetiljke, te su zastori na javnim kućama uvijek morali biti spušteni, osim kada su se prostorije čistile, a bludnice nisu smjele slobodno gledati kroz prozor.
U bludilištima su bili zabranjeni i glasna glazba i ples te točenje alkoholnih pića, dok su dozvoljeni bili samo čaj, kava i gazirana voda. Vlasnik bludilišta samo je mogla biti žena, a u jednom nije smjelo biti manje od tri niti više od petnaest bludnica. Prostitutke je svaki dan pregledavala vlasnica kuće, a liječnik svaki treći dan. Noćni izlasci, bezobrazno i nepristojno ponašanje u javnim lokalima i ulicama te vožnja u “otvorenih kolih po gradu” bilo je najstrože zabranjeno.
Osječke prostitutke
Prostitutke koje se nisu pridržavale aktualnih zakonskih normi bile su privođene u zatvor ili kažnjavane novčanom kaznom.. Tako je Anica Berica, tridesetšestogodišnja služavka, dobila 1893. godine četiri dana zatvora i „izgon na uvijek“ iz grada jer se „klatarila preko tri nedelje u gradu bez putne izprave“. U travnju iste godine dvadesetdvogodišnja Marija Pavošević završila je u pritvoru jer je „sablazan počinila time što je na šetajuće pučanstvo po korzu u Županijskoj ulici bezobrazne riječi vikala i prolazeće sebi zvala“.
U ožujku 1894. bludnica Eva Šilac „otpravljena“ je u Đakovo jer nije vršila potrebne liječničke preglede. Početkom listopada 1898. godine privedena je i dvadesetšestogodišnja Dragica Hodniković jer je pobjegla iz bludilišta, dok je nešto manje od dvije godine kasnije, 2. siječnja 1900., udana i nepismena dvadesettrogodišnja Marijica Lasića uhićena zbog besposlenog skitanja i „tjeranja bludnog života“.
Dana 6. studenoga 1900. godine, u 7 sati ujutro, osamnaestogodišnja sluškinja Franziska Bayer je privedena zato „što je u generalovu stanu sa momcima u štali spavala“. Istog je dana, u 17 sati, uhićena i Karolina Furek zbog „vođenja bludnog života“.
Zanimljiv slučaj je i onaj 33-godišnjeg Joce Bogdanovića, protiv kojeg je 5. siječnja 1904. podnesena prijava, a razlog je bio „supruge zapostavljanje radi bludnice“. U prijavi piše da Joco „već preko 6 nedelja zalazi i noćiva u bludilištu Juliane Sieber u doljnjemu gradu kod Rosze Popić, 19. god. st. neudate, bludnice, rodom iz Raba u Ugarskoj, te da je tamo za ovih 6 nedjelja već zalumpovao 720 kruna i kad ona (njegova žena, Estera Bogdanović, nap. a.) po njega dodje da ju on tuče i zlostavlja i kad kući dodje da ju od sebe izgoni. Prijaviteljica moli da se njemu takav postupak zabrani a i istoj bludnici da se zabrani njega zamamljuvanje“.
Čak su i osječke novine tada pisale o radnjama lokalnih prostitutki , u ovom slučaju o skupini prostitutki koje su, „po svom zanimanju objestne i razkalašene“, polugole pobjegle iz bolnice i takve „napastovale prolazeće mužkarce, osobito častnike upravo na gadan način“.
U člancima su se mogli pronaći komentari poput „Mi znamo, da taj propali ženski sviet za drugo i nije“, ali i prijedlozi da bi trebalo staviti „tu objestnu čeljad pod stroži nadzor“. Kako Pejić zaključuje u svojem radu, društveni odnosi su prema prostituciji bili poprilično licemjerni, čin je bilo potrebno moralno osuditi, redarstveno i medicinski nadzirati, ali i porezno iskoristiti.
