U slavonskom selu Gundinci koje se nalazi između Babine Grede i Velike Kopanice u blizini Vrpolja prepričava se legenda o zlatnim volovskim jarmovima carice Marije Terezije.
Po svemu sudeći nastala je u drugoj polovici 18. stoljeća i prvi ju je put 1987. godine zapisao etnolog Zvonimir Toldi prema kazivanju Mande Užarević Đurićine. Legenda govori o zlatnim jarmovima koji su pripadali samoj carici, a ona ih je bježeći pred Turcima dala zakopati baš kod sela Gundinci.
“Nek se spominje i pamti”
Prema predaji koja je objavljena u Toldijevoj knjizi “Nek se spominje i pamti”, carica Marija Terezija jednog je dana zapovjedila svojim generalima da joj pokažu kako izgleda slavonska granica prema Turskom Carstvu.
Kad su tako stigli do sela Gundinaca, carska kočija toliko je duboko zapala u blato da ju nisu uspjeli izvući ni najsnažniji konji. Gdje konji ne uspiju, zovu volove, pa su tako i ovom slučaju ophodnje ubrzo pronašle volove koje su uvijek spremni generali dali okovali u zlatne jarmove ponesene iz Beča za slučaj ovakve neprilike. Zašto baš zlatne? Predaja navodi samo kako su to bili carski jarmovi koji služe u slučajevima poput ovog, i bili su od zlata.
Dok je pratnja bila zaokupljena smjenom konja za volove, naišla je Turska ophodnja koja je od uhoda čula kako se područjem kreće carica. Ubrzo je počeo okršaj jer su Turci namjeravali zarobiti caricu pa su žestoko napali njezinu pratnju.
Uskoro je postalo očito da će Turci uspjeti pa je carica morala bježati prema šumi Merolino kraj Gundinaca. Njezina vjerna pratnja čuvala joj je odstupnicu i vojnici su zlatne jarmove zakopali u blato kako ih se Turci ne bi dokopali.
Kada je mnogo godina kasnije minula turska opasnost, sjetio se netko caričinih zlatnih jarmova ali ih nitko nije imao hrabrosti iskopati. Na mjestu gdje su zakopani kasnije je nastalo vrpoljačko groblje.
Predaja tako kaže kako se nitko zbog groblja i zmija čuvarica na tom mjestu nije usudio kopati, pa zato zlatni jarmovi Marije Terezije nikad nisu pronađeni.
