Članak je izvorno objavljen na portalu Hrvatski glasnik gdje ga potpisuje Ante Rašić.
Ljudsko tijelo je kao baterija automobila, kada se isprazni sve stane i ako ju ponovo ne napunite bespomoćno je i vozilo i vi. Ljuska baterija je još kompleksnija, način života ju nemilice prazni, uništava, sve se ruši, ponajprije vaš organizam, mozak vam staje, snaga vas napušta, potreban vam je odmor, mir, tišina, pjesma cvrčka, hladna rijeka i okusi života, treba vam osmijeh na licu i zadovoljan organizam, vaš motor života.
Hercegovci su od pamtivijeka imali instinkt za preživljavanje, gene kamene koji su sazdali njihove živote, isklesali njihovu snagu, volju za životom i dobrotu. Hercegovci su otkrili novi način života, ne nisu ga iskopirali ni od Hrvata, ni od Francuza, Talijana i Grka, oni su stvorili svoj oblik turizma, turizma gdje je na prvom mjestu čovjek, ljudska dobrota i nagon da se svaki gost osjeća kao kod svoje kuće, gdje se ljudi drže kao kap svete vode na dlanu, oni su se samo pobrinuli da osjetite čaroliju, čaroliju koja se skrivala tisućljećima, tu pored vas, na dohvat ruke. Tu gdje ispružite ruku prema Hrvatskoj, a vrhovima prstiju ju dodirujete.
Piscu ovih redova Hercegovina je punjač za organizam, mjesto gdje će otići i odmoriti tijelo, mjesto gdje će čašom zagrabiti u hladni Trebižat i napiti se vode života. Tradicionalno glavno odredište je motel Kivi ili Marića gaj, sve je to jedno, obiteljsko gospodarstvo ili etno selo bračnog para Marić, Tome i Zdravke i sve su svojim rukama izgradili. Ako se pitate zašto tamo, razlog je jednostavan, osjećam se kao kod kuće, kao svoj na svome, među ljudima koje cijenim i volim i vjerujte ljubav je obostrana, ne samo prema Zdravki i Tomi, već i prema fantastičnom osoblju i gostima, gostima s kojima postaneš zajednica, jedno i odlazak ti jako teško pada.
O gospodarstvu obitelji Marić ne treba trošiti riječi, dovoljne su fotografije imanja smještenog na nekoliko hektara, okruženog zelenilom, smokvama, vinovom lozom i duhanom, jer duhan je zaštitni znak Hercegovine. Biljka koja ju je hranila stoljećima. Ako vas povuče želja da dođete vidjeti ovo čarobno mjesto, uživate u vrhunskoj hrani, hladite se u nekoliko konoba ili kupate u bazenu pored sobe, ne zaboravite sobu ili apartman rezervirati na vrijeme, jer iako gospodarstvo raspolaže sa stotinjak ležajeva, prije vas stići će stranci, Skandinavci, Nijemci, Poljaci pa čak i Kinezi, zato požurite.
S tog mjesta krećete u hercegovačku avanturu, niz mističnu rijeku Trebižat, a prva stanica je Veliki most, na Rici, kako se tu zove mistična rijeka, Tu u hladu brijestova, pojedete žabe s pomfritom od domaćeg krumpira, rajčicom koja miriše i ima okus rajčice, toliko ukusne da ju zapravo pojedete kao hladno predjelo i onda sve zalijete s hladnom žilavkom s aromom drenjina i divljih kupina.
Put vas vodi dalje, upravo putevima Rimljana još dok Hrvata na tim prostorima nije bilo, sve do vodopada Koćuša i Konobe, a tu probajte s stotinama gostiju pojesti hercegovačke uštipke sa sirom iz mijeha i kajmakom, naravno zaliveno vrhunskom žilavkom ili ako ste ljubitelji crnog vina legendarnim Trnkom, autohtonom sortom.
Ljubuški, pogled na tvrđavu herceg Stjepana i put prema čudu, čudu zvanom Čeveljuša. Omiljeno mjesto ne samo Ljubušaka, već i Mostaraca. Širokobriježana, ali i Dalmatinaca i stranaca, a njih je svakim danom sve više. Kupanje u Trebižatu na 23-25 Celzijusa, dok je more 30, a zvizdan tuče preko 40, može li biti nešto bolje, ne, pogotovo dok stojite ispod slapa koji vas masira bolje nego ijedan jacuzzi, a vani u restoranu vas čeka ukusna, sjajno pripremljena hrana, šteta što oni koji dijele Michelin zvijezde ne navrate koji put do Hercegovine. Evo što o svemu kaže vlasnik restorana:
Da bi zaokružili priču iz Ljubuškog preko Međugorja krenete u Široki brijeg, i nećete požaliti, jer čekaju vas ledena Lištica i bogatstvo okusa i mirisa. Točno na izvoru Lištice, gdje temperatura vode ne prelazi 7 C, smjestio se kultni restoran „Vrelo Borak”. Jedno je sigurno, što god da naručite u restoranu nećete pogriješiti, za sve bih dodijelili maksimalni broj Michelin zvijezda. Mi smo se odlučili za roštilj, od tradicionalnog do steakova od junadi koje su pasle travu kod Blidinjskog jezera, onako usput, kada ste zadnji put jeli baby beef. Naravno da smo završili uz neizostavne hercegovačke uštipke sir iz mišine i kajmak. Duša i tijelo bili su nam puni, a nepce nagrađeno.
I ne Hercegovina nije kamen krš, vino i ganga, ona raj, raj s kapi vode na dlanu na kojem vas drži, ne da padnete, poji vas vodom s izvora života.
