Kao zapovjednik banske pukovnije u Glini, Josip grof Jelačić Bužimski često ratuje s Turcima, a s nekima i prijateljuje. Iz takvih prijateljstava između povremenih neprijatelja rođena je i priča o Emiru, konju bana Josipa Jelačića.
Poklonio mu ga je Mahmud-bega Bašića iz Bihaća neposredno prije Jelačićeva ustoličenja za bana 6. lipnja 1848. godine. U povijesnim vrelima opisan kao “rasni bijelac”.
Emira je Jelačić jahao na svom ustoličenju. Kasnije je sad već banu Josipu Jelačiću služio na ratnom pohodu protiv ustanika u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme Revolucije u Mađarskoj 1848. godine.
Emir je tako s banom Jelačićem preživio sve turbulentne događaje po kojima je general i ban hrvatski, dalmatinski i slavonski od 1848. do 1859. godine Josip grof Jelačić Bužimski ostao poznat.
Ban Josip Jelačić umro je u Zagrebu, 19. u noći s 20. svibnja 1859. godine, u ponoć, poslije duge i teške bolesti. Pokopan je 26. svibnja 1859. godine u Novim Dvorima, u kapeli Sv. Josipa, u Zaprešiću.
Njegov Emir proživio je u obližnjim štalama još desetak godina i bio je gotovo pa zaboravljen sve do trenutka kada austrijski kipar, Anton Dominik Fernkorn nije počeo raditi na spomeniku ban Josip Jelačić koji je 16. prosinca 1866. godine podignut na glavnom zagrebačkom trgu – trgu bana Josipa Jelačića.
