Lavež pasa, uzbuđenje, psovke, smijeh i jauk po svemu sudeći često su odjekivali gustim šumama Hrvatske nekog drugog doba. Šume su bile guste, nepregledne, a lovina je bila bogata čega su bili svjesni svi, pa i plemići kojima je lov bio i potreba, i razonoda, i sredstvo društvenog napredovanja. Slično kao organizacija slavlja u današnje doba.
Moda lova sa psima i sokolima vladala je diljem Europe i dvor hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1074.). nije bio iznimka. Iz potvrda kraljevskih darovnica tako se spominje i neki sokolar Opriša, i neki psar, odnosno čuvar pasa Tolimir.
Spomena o konkretnom lovu u ovom periodu nema pa se o konceptu lova može govori samo neizravno, kroz iščitavanja slika umetnutih u povijesne dokumente i opise lova iz pera suvremenika.
Osim kod Zvonimira, neki izvori smatraju da Hrvojev misal koji je dao napraviti Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1350.-1416.) prikazuje i scene lova. Plemići bi jahali na konju, na desnoj ruci bi nosili kožnu rukavicu na kojoj je bio uvježbani sokol, a oko njih bi trčali lovački psi. Sokol je inače smatran simbolom vjernosti.
Smatra se i kako jedan srednjovjekovni stećak prikazuje scene lova, onaj iz Biske na kojem je prikazan konjanik koji drži koplje i progoni životinju nalik jelenu.
Još jedan trag nalazi se na portalu Trogirske Katedrale majstora Radovana, sa obrađenim osnovnim tehnikama lova: lov na konju kopljem, lov pješaka kopljem na medvjeda i divlju svinju, lov sokolom i lov nožem na divlju svinju uz pomoć pasa.
Zabava bogatih
Lov je bio bitna zabava velikaša i bogatih ljudi. Na jedan način, bio je nastavak vježbe oružjem u miru nakon što su prestali veliki ratovi vođeni s Osmanlijama.
Lov bi kretao ujutro okupljanjem plemića na određenoj lokaciji, često na području koje je bilo vlasništvo organizatora lova koji bi pozvao druge sudionike. Tako je koncept sudjelovanja u lovu na poziv moćnijeg plemića bio velika čast koja se teško odbijala.
Kako je lov promjenio povijest
Ipak, lov je na jedan način promijenio povijest ovih prostora, jer je upravo u lovu poginuo hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik Nikola Zrinski (1620.-1664.). Dogodilo se to pod nejasnim okolnostima u lovu na vepra u blizini međimurskog naselja Gornji Kuršanec, južno od Čakovca, na području lovišta zvanog Kuršanečki lug, u šumi Veliki otok.
Postoje sumnje da je ubijen po nalogu bečkog dvora, ali je sve zataškano i prikazano kao smrt od ranjenog divljeg vepra. Njegovom smrću Zrinsko-frankopanska urota izgubila je svog predvodnika.
Lov je u Hrvatskoj u devetnaestom i dvadesetom stoljeću nastavila biti zabava društvene i političke elite koja se obavljala izvan očiju javnosti.
Završetak doba
Na te lovne zabave redovito dolaze uglednici Austro-Ugarske Monarhije i on služi kao neka vrsta sastajališta vladajućih. No, nakon 1848. godine događa se Prva agrarna reforma i plemići pokušavaju očuvati prava koja su im ostala nakon za njih teškog ekonomskog gubitka koja je prouzročilo ukidanje tlake i desetine.
Upravo je radi očuvanja tog prava podjela šuma između velikaša i bivših kmetova bila tako teška. Po Zakona o lovu iz 1893. pravo lova imali su osim upravnih općina i dalje samo velikaši ako imaju šumski posjed veći od 400 katastarskih jutara. I jedni i drugi su se prisjećali prošlosti. Plemstvo je imalo ugodna sjećanja jer su jedini mogli loviti, a seljaci loša jer to nisu mogli legalno.
Seljaci su nakon ukinuća feudalizma tražili pravo na lov, jer su preko njega mogli upotpuniti svoju prehranu, osobito onda ako nisu imali dovoljno zemlje.
Plemstvu je izuzeto nešto šuma od eksproprijacije, ali sa starim načinom življenja pa i lovom bilo je svršeno. Šume su postale glavna roba čijom je prodajom plemstvo preživljavalo. Doba lova na stari način je završilo, i novo je počinjalo.
