Bela I predstavlja jedinstveni sačuvan primjer kulturnog krajolika, odnosno povezanosti kulturne baštine i prirode, te je spomenik prve spomeničke kategorije, a danas se prodaje za 650.000 eura.
Jugozapadno od Varaždina, u mjestu Bela, na granici sjevernih obronaka Ivanščice i doline Bednje, nalaze se dva dvorca, a iznad, na Ivanščici, ruševine srednjovjekovnoga grada Bele, zvanog pusta Bela. Dva dvorca s gospodarskim zgradama narod je nazvao Podbelom. Tako Bela bilježi tisućljetnu povijest.
Ivanščica je oduvijek, više negoli bilo koja druga zagorska gora, bila utvrđena srednjovjekovnim gradovima. I danas se na njoj nalaze ostaci gradova Lobora, Oštrca, Belecgrada, Milengrada i Puste Bele.
Bela je kontrolirala prijelaz preko Ivanščice u varaždinsku dolinu sve do Mađarske, koji je upravo na tome mjestu bio najlakši, pa se smatrala branikom Hrvatskog Zagorija.
Srednjovjekovno belsko vlastelinstvo bilo je jedno od najvećih vlastelinstava u varaždinskoj županiji. Protezalo se s obje strane Ivanščice duboko u Zagorje prema Štajerskoj.
Središte vlastelinstva bio je grad Bela o kojem se prve vijesti čuju 1275. godine, kada se spominje kao organizirano sjedište hospitalaca. Hospitalci (ivanovci) su srednjovjekovni viteški red sv. Ivana, osnovan u Jeruzalemu oko 1070. ili 1099. godine, a potvrdio ga je papa 1113.
U službi Ivanovaca
Red ivanovaca razvio se kao vojnički i karitativni red čiji su članovi dvorili hodočasnike u konačištima i njegovali bolesnike i ranjenike u Svetoj Zemlji.
Za svoj rad dobivali su posjede i povlastice širom zapadnoeuropskih kršćanskih zemalja. Ivanovci se u Hrvatskoj pojavljuju u drugoj polovici 12. stoljeća. Posljednji put se spominju u Beli u dokumentima 1463. godine. Ivanovci su ostavili trag u imenu mjesta Ivanec, a njihovim se imenom naziva i gora Ivanščica.
Nevolje za Belu počinju poslije smrti kralja Andrije III početkom 14. stoljeća, kada je osvojiše Henrik i Ivan Gissing, protivnici hrvatskoga kralja Karla Roberta I i pristaše ugarskoga kralja Ladislava. Uz pomoć hrvatskog plemića Nikole Ludbreškog ivanovci ponovno postaju gospodari Bele.
Od 1434. godine, kada vlasnik Bele postaje hrvatski ban Matko Talovac, Bela često mijenja gospodare. Već 1446. godine Belom upravlja Ivan Vitovac, poznati kapetan knezova Celjskih, zatim njegovi sinovi Juraj i Vilim, pa kralj Matija Korvin, koji je oko 1489. godine darovao Belu zajedno s cijelim Zagorjem svom sinu, hrvatskom banu Ivanišu, a on mađarskim plemićima Tomi i Ladislavu Pethö de Gerse.
Mnogi članovi obitelji Pethö obavljali su ugledne dužnosti u Hrvatskoj, dobili su barunske i grofovske titule, a Belom su upravljali sve do 1730. godine. Kada su Belom gospodarili Vitovci (1481.), grad je izgorio zajedno s arhivom obitelji Gottal, gospodarima grada Gotalovca, koji su stare spise donijeli u Belu zbog straha pred mogućim turskim naletom.
Godine 1605. obitelj Pethö gradi u ravnici novi grad (Belu I), kaštel s naglašenim strateškim elementima: jarkom oko grada, pomičnim mostom i pravokutnom branič-kulom na ulazu. Danas je to jednokratni pravokutni objekt s trokatnom kulom na zapadnom pročelju i okružen obrambenim zidom koji na uglovima ima male okrugle kule, nastale vjerojatno u 18. stoljeću. Kaštel je adaptiran u dvorac, građen je od kamena, a pripada prvoj spomeničkoj kategoriji.
Drugi dvorac (Bela II), stotinjak metara zapadnije od kaštela, barokna je građevina iz 18. stoljeća, čiji je tlocrt u obliku izduženog pravokutnika. Graditelj dvorca nije poznat.
Cilindrične kule na uglovima sjevernog pročelja navode na pomisao da je možda riječ o nedovršenom dvorcu koji je trebao imati četverokrilni oblik s unutrašnjim dvorištem.
Začelno, južno pročelje dvorca bilo je otvoreno arkadama u prizemlju i katu, od kojih su one u prizemlju zazidane. Dvorac pripada drugoj spomeničkoj kategoriji.
Kompleksu dvoraca pripadaju gospodarske zgrade i Kapela Marijina Uznesenja, istočno od starijeg dvorca, u kojoj se nalazi grobnica baruna Ožegović. U kapeli su do 1974. godine još stajale male orgulje iz druge polovice 18. stoljeća, pa su s orguljama iz Kapele Sv. Antuna u Matencima kraj Donje Stubice bile jedini očuvani primjerci u Hrvatskoj, a rijetki i u inozemstvu.
Posljednji vlasnik Bele, ujedno i posljednji u obitelji, bio je Ivan Pethö koji je umro 1682. godine i otadapa do 1730. godine dobro je uživala njegova udovica Barbara rođena pl. Falussy. Nakon njene smrti Bela je pripala kraljevskoj upravi.
Darovnica carla Karla VI, koju je potvrdila i njegova kćerka Marija Terezija 1742. godine, Belu, Ivanec, Cerje i Jurketinec dobiva grof Ladislav Erdody. Godine 1763. potomci obitelji Pethö po ženskoj lozi podigli su parnicu protiv Erdodyja, koja je trajala pedeset četiri godine.
Imanje su dobili 1817. godine i međusobno ga podijelili na petnaest obitelji. Belu su dobile obitelji Josipović Lovinčić i Barabaš, obje su 1858. godine posjed prodale barunu Metelu Ožegoviću- Barlabaševačkom.
Bela ostaje vlasništvo Ožegovićevih do poslije drugog svjetskog rata. Stariji dvorac (Bela I) je odmah nakon rata nacionaliziran, a u baroknom dvorcu (Bela II) živio je potomak obitelji Ožegović do 1953. godine kada je dvorac prodao općini.
Danas je Pusta Bela ruševina sakrivenašumom, Podbela je zapuštena i oronula, a Bela živi tiho i mirno kao da sanja svoju tisućljetnu prošlost. Za Ožegovićevih Bela je postalastjecite najpoznatijih ljudi tog vremena, osobito iliraca. Metel Ožegović bio je vatreni ilirac, napredni plemić, koji se isticao u političkoom i kulturnom životu Hrvatske, pobornik hrvatskog prava i protivnik mađarske hegemonije.
Sudjelovao je u radu zajedničkog Sabora u Požunu1842. I 1847 , od n1845. Do 1847. bio je tajnik i savjetnik Ugarske dvorske kancelrije i Ugarskog namjesničkog vijeća u Požunu (Bratislavi), a 1838. godine osnovao je Ilirsku čitaonicu u Varaždinu. Metel Ožegović je umro 1890. godine i sahranjen je u kapelici pokraj dvorca u Beli.
Uz stariji dvorac nalaze se ostaci malog perivoja bez stilskog obilježja. Vrijeme nastanka perivoja nije poznato, iako se zna da je postojao 1860. godine, na površini 5183 m2.
Pošto je kupio posjed 1858. godine, Metel Ožegović je uredio dvorac i perivoj. Dvorcu se prilazilo alejom divljih kestena. Duga pedeset metara, aleja je bila u perivoj, a njezini ostaci vide se i danas. Očuvana je i skupina smreka i borova. Perivoj je bio vezan za postojeću šumu hrasta kitnjaka i običnog graba, koja se spuštala gotovo do samoga dvorca.
Na istočnoj i zapadnoj strani prelazio je u voćnjak, a na južnoj u vrt. Barokni dvorac nije imao perivoj. Površina maloga dekorativnog cvjetnog vrta ispred sjevernog pročelja dvorca iznosila je 1062 m2. Južno od dvorca je bio nešto veći vrt.
Uz Belu su vezane i dvije legende. Jedna govori o engleskom kralju Rikardu Lavljeg Srca (1157- 1199) koji se na povratku iz trećega križarskog rata skrivao od templara, a druga spominje mjesto iza dvorca na kojem je u srednjem vijeku u jednom danu spaljeno šezdeset vještica.
