Zbog moćnih zidova i nepristupačne pozicije, među narodom kruži legenda kako je gradinu Hreljin sagradio junak grčkih mitova Heraklo. Smješten u prirodi, na padinama visoko iznad današnjeg Bakarca, nekoć je bio važan, velik i ponosan. Njegove su zidine štitile jedan čitav srednjovjekovni grad koji više ne postoji.
U srednjem vijeku stari grad Hreljin bio je istaknuto stambeno, trgovačko, obrambeno i upravno središte na prijelazu iz planinskog područja prema moru te se zbog tih razloga može kazat da je Hreljin bio velik srednjovjekovni feudalni grad.
Prvi spomen
Prvi spomen hreljinskog srednjovjekovnog grada seže u 1225. g. kada je hrvatsko- ugarski kralj Andrija II Vinodolsku knežiju, u sklopu koje se nalazio i Hreljin, darovao Krčkim knezovima, kasnijim Frankopanima.
Također, jedan od najranijih spomena Hreljina jest i onaj iz 1288. godine prilikom sastavljanja Vinodolskog zakona, čiji je potpisnik i grad Hreljin.
Od 1225. do 1550. godine Hreljin je bio pod upravom feudalne obitelji Frankopana, od 1550. do 1671 g. pod upravom Zrinskih, a nakon pogubljenja ovih dviju velikaških obitelji 1671. godine dolazi pod upravu austrijske državne komore. Upravo u poslijednjem spomenutom razdoblju dolazi do postupnog propadanja i napuštanja srednjovjekovnog grada.
Do napuštanja došlo je uslijed promjena u gospodarskom životu, a najviše nakon 1728. godine izgradnjom Karolinske ceste od Karlovca do Bakra i Rijeke. Posljednji stanovnici bila su trojica svećenika koji su konačno i zauvijek 1790. godine napustili prostor starog Hreljina i otišli živjeti u novi odnosno današnji Hreljin.
Od vidljivih ostataka, osim ostataka gradskih bedema i raznih drugih objekata, do danas su se sačuvala dva crkvena objekta i to zvonik crkve sv. Jurja sa razvalinama dotične crkve te kapelica Blažene Djevice Marije (Majke Božje Snježne). Nije točno poznato kada je započela gradnja zvonika i crkve sv. Jurja, no s obzirom na važnost ondašnjeg Hreljina za pretpostaviti je da se to zbilo već tijekom 13. stoljeća.
