Crkva Sv. Dunata jedna je od najznačajnijih spomenika starohrvatske arhitekture kojoj se ne može sa sigurnošću utvrditi vrijeme nastanka.
Izgrađena na raskrižju puteva koji vode prema Puntu, Vrbniku i Korniću, nekoć je bila ukrašena mozaicima i freskama, a danas su sačuvani tek rekonstruirani ostaci budući da je crkva uništena 1945. u eksploziji spremišta municije koje se nalazilo u njezinoj blizini.
Ovaj osebujan i vrijedan primjerak starohrvatske arhitekture sazidan u bizantskom stilu, križnog je tlocrta, s kupolom koja se uzdiže nad središnjim dijelom.
Crkva je obložena klesanim kamenom u obliku malih kvadrata, nema nikakvog uzora i potpuno je samosvojna. Takav tlocrt nema ni jedna naša crkva. Možemo reći da načinom gradnje i kupolom podsjeća na crkve zadarskog područja.
Ne zna se točno vrijeme njene izgradnje, pa iako po stilu pripada u 9. stoljeće, na natpisu ispred crkve piše da je građena u 12. stoljeću. Svakako je sa sigurnošću poznato da je bila u funkciji do 16. stoljeća. U vrijeme svojeg duhovnog procvata crkvu je krasio kameni oltar s križem, kip Sv. Dunata te mozaici i freske koji su nažalost uništeni.
Prvi put se spominje 1565. godine kada u viziti biskupa Petra Bemba ispitani svjedoci izjavljuju da ju je bio dotirao biskup Donat a Turre terenima oko Kornića. Nakon njegove smrti, rođaci su prodali terene oko crkve pa je uslijedilo razdoblje njezina propadanja.
Prilikom spomenutog posjeta biskupa, utvrđuje se ruševno stanje crkve i navodi se da nema ni poda ni vrata, tek se očuvao oltar i prastara pala.
Crkva je današnje ime dobila po spomenutom biskupu Donatu a Turreu, međutim, kome je prvotno bila posvećena, nije poznato.
Osim prvog spomena koji govori o njezinoj ruiniranosti, nema drugih podataka o crkvi iz čega se može pretpostaviti da se u njoj nisu održavali obredi te da je s godinama propadala. Restaurirana je tek 1914. godine, zaslugom austrijskog konzervatora Gnirsa iz Pule.
No, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, 3. listopada 1945. godine, jako je oštećena, naročito njezin gornji dio s kupolom. Naime, u neposrednoj blizini crkvice nalazila se gostionica obitelji Maračić u kojoj su tijekom rata partizani skladištili oružje i streljivo, a koje je dotičnog datuma eksplodiralo.
Eksplozija je bila toliko jaka da se čula na cijelom otoku, 15 otočana koji su se zatekli na okolnim poljima i uz obalu je poginulo, a na mjestu gostionice nastao je krater. Već tri godine kasnije crkva je pod vodstvom arhitekta Aleksandra Freudenreicha opet restaurirana te je dobila današnji izgled.
