fbpx
Između epoha ljudi i dinosaura, postojaše divovi, a jedan od njih zvan Sambo zauvijek ukamenjen leži iza Samobor grada
The Colossus / Francisco de Goya / Wikipedia Commons
Priče i pustolovine

Između epoha ljudi i dinosaura, postojaše divovi, a jedan od njih zvan Sambo zauvijek ukamenjen leži iza Samobor grada

13.05.2018. Short stories by Lanna

Pod teškim im se koracima tresla Zemlja. Kamo sreće da ogromni i debeli kakvi bijahu, ne mogaše trčati.

Što li bi tek tada bilo?

Spljoštila bi se Zemlja, sravnala u oblik tanjura u kakve danas poslužuju kolačiće prelivene sočnim preljevima, poremetila bi se sva prirodna ravnoteža i tko zna kako bi, i na što ličili ljudi što danas koračaju Zemljom?

Zbivaše se to u doba poslije dinosaura kada jedne gorostase zamjeniše drugi –divovi. Obrazi im ogromni bijahu, a da shvatiš o čemu ti govorim jedna strana lica bijaše proporcionalna pedeset ljudskih šaka.

Kosa im prirodno, koliko god šakama prolazili kroz nju, stršala u zraku, pa na vrhovima redovito skupljala kapi iz oblaka…

Toliko su visoki bili da su glavom škakljali oblake i iz njih pili vodu, jer sagnuti se da se napiju iz potoka i jezera, zbog trbušine i poremećene im ravnoteže nikada nisu mogli.

Živjeli divovi u skladu i malim zajednicama – podjelili područja da se jasno znade tko kome pripada. Radne im navike bijahu dobro razvijene, gradili su i rukama stvarali sve što su poželjeti mogli.

Tako uslađeni imali su tek jedno pravilo. Tri puta godišnje, u vremenu kada se smjenivalo proljeće, ljeto i jesen nisu smjeli dotaknuti, pogledati, a kamoli razgovarati s vilama što bijahu zadužene za smjenu godišnjih doba.

Prekrše li pravila,divovi su znali​, kaznit će ih nebo. Moći će tada iz oblaka piti samo slanu vodu što će im već za tri sata borati lice, a već sutradan kočiti ruke i noge sve dok se tako odgromni ne strovale na zemlju i ostanu ukamenjeni.

Vječno. Te noći smjenjivalo se ljeto u jesen. Vile bijahu posvuda oko divova, a ovi mirno stajaše pognute glave i sklopljenih očiju. Moraju tako izdržati još 23 sata koliko će potrajati vilinski posao, a njihovi se dani vratiti u kolotečinu.

No vile, razigrane i vesele, baš namjerno su provocirale divove. Štipale ih za uši, vuke za kosu, skakale im po ramenima, uvlačile im se u velike nozdrve. No najgore divovima bijaše za podnjeti, kada bi im se vragolanke zavukle podno ruku, pa ih između dva rebra stale podbadati špičastim i duguljastim prstima.

Kako li je to samo nerviralo i škakljalo divove. Najradije bi poskočili,vrisnuli i vile potjerali baš kao što bi mi danas otjerali kakvu muhu što zuji oko glave.

Ali pravila bijahu pravila i nikome od divova ne padne na pamet kršiti ih…No baš ih se stotinjak takvih vragolanki našlo smijati grimasama na ogromnom licu diva Samba.

Sve se strovališe na njega pa ga stale škakljati i podbadati, čekjući i podmuklo promatrajući koliko će ovaj izdržati.

Juhuuuuuuuu​vriskala mu je jedna što mu se smjestila baš u samo uho, pa nakon stala puhati.

Njezin dah ledio je Samba, bio je na pomolu da se grohotom nasmije, ali znao je, pogriješi li svi divovi odlaze u povijest.

Ali dajjjj….samo na sekundu, baš ništa ti se neće dogoditi, podigni glavu, pogledaj me –nije se dala smesti vila.


Baš ništa mi se neće dogoditi? – pitao je Sambo vilu držeći čvrsto zatvorene oči. I napravio kobnu grešku.

Navela ga vila da pusti glasa, obrati joj se. Istoga trena kako je pitanje postavio Sambo je znao da je pogriješio.

Gotovo je. Divovi se brišu s lica Zemlje​, povikaše vile pa stadoše plesati i slaviti pobjedu nad gorostasima.

Pali su divovi, ti zemaljski klinovi. Više ne caruju i potrese nam daruju. Prvi progovi riječ nek sad čuje svijet – slana vodi stat će teć. Ti divovi zemaljski klinovi srušišeee se za tren – pjesma je koju su pjevale vile.

I doista bio je potreban dan, da divovi jedan za drugim bijahu izbrisani s lica zemlje. Samo Sambo ukamenjen i prekriven travom još uvijek kao dokaz leži na vidljivom mjestu. Znaš li gdje je?

Srušio se na Zemlju tamo gdje ga vile izigraše – a podno njim iznikao novi grad Samobor. Kažem ti, popni se na neboder što iz Zagreba promatra Samobor. Penji se u smiraj dana prije nego li će sunce zaći pa pogledaj dobro….

Vjeruj mi, svom dužinom gorja leži Sambo, ispruženih nogu i ruku položenih na trbuh…..Budi tiho, samo promatraj, tamo doista ukamanjen i zauvjek kažnjen leži div…

Ne diraj ga, ta to je jedino pravilo!