Kada je Jusuf Mašković zamišljao svoj velebni han, maštao je o mjestu gdje će se skrasiti jednog dana kada se vrati iz Carigrada. Htio je u svom rodnom mjestu sagraditi veličanstveni han iliti karavansaraj koji bi, osim njemu kao raskošni ljetnikovac pod stare dane, služio primarno kao svratište trgovcima i konačište iscrpljenim putnicima.
Tu su trebali imati na raspolaganju mogućnost noćenja, ali i dnevnog odmora i osvježenja za sebe i svoje konje. Iako su to bile osnovne svrhe ovog hana, dalo bi se naslutiti da je Jusuf imao puno veće planove s ovim objektom, s obzirom na visoku estetiku onoga što se uspjelo sagraditi do njegove prerane smrti.
Neke predaje svjedoče o monumentalnosti cijelog projekta gradnje. Jedna tako kaže kako su preplašeni Mlečani, umislivši da Osmanlije tamo grade moćnu tvrđavu, delegirali svoga arhitekta da istraži potencijalnu opasnost. Prema drugoj predaji iznos koji se utrošio za izgradnju je bio vrtoglavih tadašnjih 16 tisuća reala i šest tisuća dukata.
Maškovićev uspon
Porijeklom iz skromne kršćanske obitelji Maškov, koja je služila turske gospodare u tada osmanskoj Vrani, mladi Josip (kako se originalno zvao, op.a.) je zahvaljujući svojoj proaktivnosti, malim, ali sigurnim koracima došetao do turskog dvora u Carigradu.
Tamo je sticajem okolnosti, nakon desetljeća kontinuiranog rada i zalaganja, ali i na konto snalažljivosti te neobičnog prijateljstva, zaslužio poštovanje novog sultana Ibrahima (inače znanog kao Ibrahim ludi). On ga je angažirao u mornarici gdje je vrlo brzo došao do titule admirala osmanske flote. U međuvremenu je 1644. godine započeo izgradnju svoga željenog hana, jednog od najambicioznijih projekata u tom dijelu Osmanskog carstva. Godinu kasnije je oženio trogodišnju sultanovu kćer, a niti punu godinu nakon je nesretno okončao na turskom dvoru pod nerazjašnjenim okolnostima. Iza sebe je, osim ucviljene udovice, ali i sultana (prema nekim izvorima, op.a.), ostavio nedovršeni han.
Gradnja hana naglo zaustavljena
Prema predaji, svojedobno je han svakodnevno gradilo 500-tinjak ljudi tih godinu dana, koliko je prošlo od početka gradnje do kapudan-pašine naprasne smrti u osvit 1646. godine. Izgradnja hana je u tom trenutku jednako naprasno zaustavljena, a posjed je ostao pod osmanskim upravljanjem još sljedećih pedesetak godina. Tako je izgradnja ovog objekta privedena kraju mnogo skromnije nego je paša prvotno zamislio, a turska vojska ga je tek bazično osposobila za vlastito korištenje.
Iako nedovršen prema originalnoj zamisli, ovo je i dalje bio izrazito monumentalan objekt. Umjesto kao ljetnikovac, naposlijetku je poslužio kao utvrda. To je bilo moguće jer je ipak građen tako, u islamskom srednjovjekovnom stilu, od fino klesanih kamenih blokova. Prostire se na površini od 3000 m2. Tlocrtno je koncipiran pravokutno, u dva dijela s unutrašnjim dvorištem. Već dio je vjerojatno predviđen kao konačište za putnike i trgovce, dok je manji trebao poslužiti kao Jusufova rezidencija.
U han se ulazi sa sjeverne strane, kroz utvrđena, ujedno i jedina ulazna, vrata koja su dio glavne stambene zgrade, a još se nazivaju kapija. Veliko ulazno dvorište je dodatno omeđeno pomoćnim gospodarskim zgradama i hamamom- tradicionalnom turskom kupelji. Nasuprot, na južnom zidu, smješteni su konaci u nizu. Na kraju toga niza s jugozapadane sttrane je izgrađena džamija. Ove dvije cjeline su razdvojene raskošnim šedrvanom iliti otvorenim paviljonom. Razveden je oštrim lukovima karakterističnima za taj stil gradnje, a ispod njega se nalazila česma s vodom.
Novi politički ustroj i vlasnici hana
1699. godine oslobođenjem dijela Dalmacije mirom u Srijemskim Karlovcima, svi posjedi u sklopu Vrane potpadaju pod Mletačku Republiku. Ista ih prosljeđuje plemićkoj obitelji Borelli.
Oni su pak bili progresivni intelektualci i inženjeri koji su upravljali cijelim Vranskim feudom. Na svoje novostečeno močvarno tlo uokolo Vranskog jezera valjalo je nekako privući zemljoradnike. Tako su, među ostalim, intervenirali u okolišu raznim (za to vrijeme) naprednim zahvatima. Tako su proširili poljoprivredne površine i učinili svoje posjede prijemčljivima ruralnim doseljenicima, koji će ih naposlijetku nastaniti.
Svojim inovativnim pristupom u revitalizaciji toga zapuštenog, ali izrazito atraktivnog kraja, uz mnoge druge kmetove, privukli su tako obitelj Pelicarić. Njima su na korištenje dali gospodarski posjed na kojemu je sagrađen han. Zauzvrat su trebali obrađivati zemlju i upravljati imanjem te davati gospodaru dio prinosa. Uz to su pristali povremeno biti na raspolaganju lokalnim vojnim jedinicama. Zahvaljujući opsežnim projektima melioracije te ekološkim i ekonomskim pothvatima, zaustavljen je trend depopulacije vranskog posjeda. Samim time su utjecali na demografsku, kulturnu i vjersku sliku toga kraja te omogućili njegov daljnji rast i razvoj.
Agrarna reforma mijenja vlasničke odnose
I tako su Pelicarići radili na imanju i održavali ga, dok su Borellijevi proaktivno ordinirali svojim posjedima. Takav je suživot prevladavao sve do agrarne reforme. Prema tadašnjem Zakonu o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije sva gospodarska zemljišta su se dodijelila dotašnjim kmetovima koje su donedavni feudalci doselili na svoja imanja. Tako 1938. godine presudom Sreskog suda u Benkovcu (broj: Agr 1526/46), stanoviti trojac nasljednika pokojnog zemljoradnika u vlasništvo dobija gospodarska zemljišta, zajedno s hanom kao upisanom nekretninom na zemljištu k.č.br. 31.
S obzirom na to da isti nisu požurili upisati promjenu vlasništva u zemljišne knjige, nominalno je vlasnik ostao pokojni grof iz loze Borelli. Tome se očito nije pridavao neki značaj pa je tako jedan od njegovih potomaka odlučio potpuno izignorirati validnu presudu suda u Benkovcu. 1972. s Općinom Biograd na Moru sklopio je darovni ugovor kojim općini daje han, možda zbog dotrajalosti objekta i oštećenja koje je pretrpio u 2. svjetskom ratu. Kako se općina nije mogla upisati kao novi vlasnik u zemljišne knjige, tužila je potomka i u roku od (niti) 45 dana izravnala odnose. Maškovića han postaje državno vlasništvo, a općina dobija pravo korištenja.
Početak pravne bitke za kulturno dobro
Han naposlijetku dobija status pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra i kulturnog dobra od nacionalnog značaja. Kao takav je upisan u Registar kulturnih dobara RH pod oznakom Z-1230 i na Listu kulturnih dobara od nacionalnog značaja pod oznakom N-38.
Bilo je relativno mirno do 2009. godine. Tada se pojavljuju potomci spomenutih zemljoradnika, uglavnom s dalekog zapada, koji odluče tužiti današnju Općinu Pakoštane, sljednicu Općine Biograd na Moru, koja se silom inercije upisala u zemljišne knjige po osnutku RH 1991. Tužbom su htjeli dokazati svoje pravo vlasništva nad nekretninom. Tu kreće ping-pong igra s presudama, na terenima Općinskog i Županijskog suda u Zadru, Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH.
Nastavlja se…
Ovaj članak peti je dio serijala “Obnove baštine” autorice Ane Mičić koji je objavljen u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Serijal možete pronaći prateći ovu poveznicu.
