Iako je ekshumacija trupala u 18. stoljeću bilo kažnjivo djelo i seljaci su poradi toga odgovarali, to nije spriječilo mještane s otoka Korčule da krenu prema mjesnom groblju u nadi da će pronaći vampire.
Ovom događaju svjedoče arhivski spisi koji se odnose na grad Korčulu i korčulansku komunu, a koje korčulanski načelnici upućuju vijeću desetorice i izravno mletačkom duždu. U njemu stoji kako je zbog oskvrnuća grobova pokrenuta i istraga.
Dogodilo se to 16. svibnja 1748. godine. Naime, uvjereni u iluziju sotonskog djelovanja, neki mještani iz sela Žrnovo uputili su se noću na seosko groblje, smješteno u žrnovskom zaseoku Postrana, pored grobišne kapelice Svetog Vida.
Seljaci su se, prema krivome uvjerenju, nadali da će ondje pronaći vampire te su željeli otvoriti neke od tamošnjih grobova i probosti pronađene zloduhe željeznim kopljem, odnosno helebardom, a sve kako bi potencijalne vampire spriječili u daljnjem uznemiravanju seljaka u tome korčulanskom selu.
Držeći kako protiv toga čina, koji izravno vrijeđa svetu vjeru i vjerovanje, treba žurno i učinkovito djelovati, tadašnji upravitelj (načelnik i pro-vidur: Conte Proveditor) korčulanske komune Girolamo Bragadin uzeo je službeni iskaz žrnovskog seoskog opunomoćenika (prokuratora) Marina Radovanovića koji je potvrdio istinitost događaja, napominjući kako je helebarda pronađena na groblju i potom pohranjena u kući tamošnjeg župnika, don Antuna Tvrdeića. On je pak, za zlodjelo optužio svoje župljane, posebno napominjući da su u tim, za Crkvu sablažnjivim događanjima, sudjelovali Antun Skokandić jakovljev, Antun Laus Markov, Nikola Didović Ivanov i Ivan Dešević.
Istražitelji su pronašli dva otvorena groba u kojima su se nalazile kosti koji su potom posvećeni i zatvoreni, no što se dogodilo sa počiniteljima nije poznato jer je taj dio spisa izgubljen. No, opisani izvještaj samo je jedan u nizu sličnih koji svjedoče kako se u svakodnevnoj praksi manifestiralo drevno vjerovanje u vampire i druga nadnaravna bića.
Današnji Korčulani pričaju i o triku po kojem su ljudi znali ustaje li neki mrtvac iz groba. Na grobnu bi ploču stavljali kuglice, najčešće malene okrugle bademe, pa ako ih ujutro ne bi našli, to bi značilo da mrtvac ustaje iz groba.
U tom su se kraju zadržale i priče koje se ponavljaju u sličnim verzijama po cijelom Jadranu, o mrtvacu koji je hodao noću. Tako kazivači pripovijedaju: Hodao je neki mrtvac i došao je po nekog (čovjeka) da uzme bodež i da ide s njim. i hodali su; bili su na trinaest ili četrnaest mjesta. Bodežom bi (čovjek) ubadao kroz vrat i izvlačio srca ljudi. Bilo je (sakupljeno) četrnaest srca kad su došli u sv. vid (žrnovsko groblje). oni kojima je srce uzeto bili su, naravno, umrli. To je bila pomoritad. U sv. vidu su prebrojali srca i jedno je nedostajalo, nije ih bilo nego trinaest. Pomoritad i čovjek su se počeli svađati kako jedno nedostaje. (Uto) zakukurikne kokot. To sve spasi. Čovjek s tim srcem pođe i otkine ga na komadiće i vrati svakome i opet svi ožive. Eto, to je bila pomoritad. Bodežom su vadili srca kroz vrat.
Verzija te priče zasigurno je kolala među ljudima u vrijeme kada je napisan dokument sačuvan u mletačkom arhivu i, što je osobito važno, u to doba to nije bila puka priča, već prava prijetnja.
