fbpx
Špijunirali su za Republiku: naoružani perom i diskrecijom, zvali su ih eksploratorima i bili su prvi bedem grada koji ih je pozvao na djelovanje
Dubrovnik 1458 / Conrad Von Grunenberg
Zločin i kazna

Špijunirali su za Republiku: naoružani perom i diskrecijom, zvali su ih eksploratorima i bili su prvi bedem grada koji ih je pozvao na djelovanje

19.12.2018. Ured za blaga i misterije

Široka i razgranata, diplomatska mreža Dubrovačke Republike često je bila jedini stvarni bedem od potencijalnih napadača, bilo da su oni u tom trenutku bili prijateljski ili neprijateljski raspoloženi.

Vrhunska diplomacija podrazumijeva i pristup informacijama na zavidnoj razini, pa tako povijesna vrela bilježe brojne podvige trgovaca, moreplovaca, činovnika  i obrtnika koji su spletom okolnosti počeli špijunirati za Dubrovačku Republiku. U arhivskim zbirkama najstariji sačuvani dokument o obavještajnoj djelatnosti vijest je iz 1297. o špijunu poslanom u Rašku.

Pokušavajući uvijek balansirati između interesa zapada i istoka, tajna služba Dubrovačke Republike često je služila kao medij za slanje i primanje poruka drugih tajnih službi koje su djelovale u gradu Dubrovniku.

Tako sačuvani povijesni spisi iz 1532.  otkrivaju španjolskog špijuna Anguelma, koji je preko Dubrovnika i Albanije trebao krenuti na istok kako bi na osmanlijskom području organizirao kršćansku pobunu.

Hrvatska mjesta u Grafičkoj zbirci HDA

Špijunske djelatnosti u Dubrovniku ipak su još starije, pa tako Venecijanac Andrea Donà 1509.  konstatira da u tom gradu »ima veliki broj onih koji se mogu nazvati exploratori«.

Aktivni u vrijeme rata

Oni su postajali posebno aktivni u vrijeme diplomatskih ili ratnih sukoba pa je tako pravu uzbunu uzrokovala vijest kako će se  1736. godine Austrija pridružiti svom ruskom savezniku u ratu protiv Turske.

Hoće li Austrija uistinu ući u rat ili će biti sklopljen mir? Kako će se razviti politička situacija? Kakvo će stajalište zauzeti njihovi vjekovni neprijatelji Mlečani i kakve će eventualne pretenzije imati? Ta su se pitanja u to vrijeme svom težinom postavljala pred dubrovački Senat.

U tom času trebalo je prikupiti što više informacija o čemu govori i epizoda u nastavku koja zorno pokazuje kako su djelovali špijuni Dubrovačke Republike i kakve je odluke donosio Senat.

Baš kad su im najviše trebale vijesti iz Beča, baš tamo nisu imali svog diplomatskog predstavnika. Ali ondje je srećom od 1731. godine boravio njihov zemljak dr. Petar Bianchi. U Beču je istovremeno boravio i dubrovački vlastelin Frano Gondola. U Pečuhu, pak, bio je drugi uvaženi Dubrovčanin, monsinjor Nikola Đivović, prepozit tamošnje crkve.

Ubrzo su iz Dubrovnika krenula pisma s pozivom na djelovanje jasnim uputama; preko mreže kontakata saznati što više informacija o rasporedu i planovima hazburške vojske, sve informacije koje mogu biti bitne dojaviti preko stanovitog konzula Orebića u Rijeku otkud će za Dubrovnik krenuti poseban brod.

Utoliko želimo” – kaže se u pismu Bianchiju “da nas potanko obavijestite o onome što se kani poduzeti i o onome što bi se u budućnosti moglo poduzeti, ili barem o onome što se o toj stvari govori, za naše znanje i ravnanje.

Hrvatska mjesta u Grafičkoj zbirci HDA

Odnosi između velesila postajali su sve oštriji i 15. srpnja 1736. godine data je uputa Marku I. T. Bassegliju da se po starom običaju, u ime Republike pođe pokloniti novom bosanskom paši Ali-paši Hekim Oglu.

I prije nego su dobili odgovore iz Beča, jer su se uporno širile vijesti o pokretima trupa na granicama Ugarske i Srbije, kao i o prebacivanju vojske iz Italije u Ugarsku, Bassegliju je 25. kolovoza poslana dopuna u kojoj je stajalo da u tajnoj audijenciji podnese paši izvještaj o tom ratnom koncentriranju i zamoli ga za zaštitu, jer se boje da Mlečani ne iskoriste takvo stanje i izazovu nerede na njihovim granicama.

Pisma su se nastavila izmjenjivati, sve dok u jednom trenu dubrovački Senat nije zaključio da im je bolje prikloniti se Austriji pa su u Beč poslana pisma u kojima se najavljuje tjedno slanje novih informacija o događajima o Bosni.

Izgovor

No,  austrijska vojska pretrpjela strašan poraz pod Banjom Lukom što je bitno promijenilo planove Senata. Sada je trebalo približiti se Turcima pa je paši poslan glasnik koji je trebao odgovoriti na pitanje zašto je Dubrovačka Republika toliko dugo šutjela; odnosno zašto Turcima mjesecima nisu poslali niti jedan izvještaj.

Bitka kod Banja Luke 1737 godine,

Odgovor je glasio “pokušali smo no u nekoliko navrata shvatili kako za time nema potrebe” budući da im je rečeno kako je austrijski car u dobrim odnosima sa sultanom koji ga koristi za posrednika pri sklapanju mira s Rusijom.”

Kad su pak izbila neprijateljstva, nije imalo smisla izvještavati, “jer bi to značilo uznemirivati njegovu ekscelenciju izvještajima o stvarima koje su mu bile bolje poznate nego njima. “

Ovako završava samo jedna od epizoda diplomatsko špijunske igre koja se često vodila daleko od stvarnih granica Dubrovačke Republike, a gdje je njezina sloboda bila na kocki. Nju je pak, trebalo sačuvati pod svaku cijenu.