Nekoć, zapadom Hrvatskog zagorja upravljala je moćna velikaška obitelj Erdödy. Generacijama, njezini su glasoviti članovi suptilno utjecali na društveni i politčki život Hrvatske. Bili su dio takozvane srednjoeuropske elite koja je upravljala političkim procesima i promicala kulturu krščanskih naroda Europe.
U svojoj bogatoj povijesti, dinastija Erdödy dala je nekoliko banova kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i ostala je poznata po žilavom otporu Osmanlijama te mnogim posjedima u Hrvatskoj, Ugarskoj i Austriji.
Među njima bio je Klanjec, grad u Hrvatskom zagorju, gdje se u Franjevačkom samostanu i danas nalazi mauzolej obitelji Erdödy. U kriptama crkve Navještenja Blažene Djevice Marije, tek nekoliko desetaka metara od prometne ceste, i danas leže sarkofazi.
U kriptama crkve, pronađeni su 1982. godine i sve dotad, redovnici su ljubomorno čuvali tajnu koja se nalazila samo nekoliko metara ispod temelja. Kroz bezbrojna stoljeća, politika i okolnosti promjenile su se nebrojeno puta i otkriće posljednih počivališta nekih od najistakuntuijih članova obitelji Erdody nije bilo samo pitanje za povjesničare i arheologe, već i za političare svjesne činjenice kako su se kosti velikana nalazile samo nekoliko desetaka kilometara od jednog drugog simbola, neke druge mlađe države – Kumrovca.
Domovinski je rat čini se, okončao istraživanja i konačno, uz pomoć Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u bečkoj radionici Josepha Zieglera obnovljena su dva sarkofaga (1999. i 2004.): bana Sigismunda Erdödyja iz 1639. i varaždinskog župana Emerika Erdödyja iz 1690. godine.
Uz Sigismunda i Emerika, tu su i grobnice Nikole I i Nikole IV Erdödyja te Elizabete Pokoczy.
Sarkofazi obitelji Erdödy u Klanjcu
Sarkofazi su rad bečkih majstora koji su radili za kuću Habsburgovaca i izvedeni su u stilu ranobaroknog vremena. Sarkofag bana Sigismunda Erdödyja lijevan je od kositra, bogato ukrašen graviranim tekstom i ornamentima.
Stoji na četiri noge koje su ukrašene pozlaćenim palmama i bobicama, a bočne strane krase oslikane anđeoske glave s pozlaćenim krilima. Posmrtni ostatci Sigismunda danas se nalaze u kosturnici Erdödy ispod glavnog oltara.
Drugi sarkofag, onaj Emerika Erdödyja koji je bio poznat kao veliki mecena u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, stilski je vrlo različit. Prednju stranu njegova sarkofaga ukrašava njegov grb, a bočne strane ukrašene su lavljim glavama s karikama u žvalama.
Sarkofag počiva na četiri jelena razgranatih rogovlja sa po sedam parožaka, dok sredinu podupiru dva orla. Takav neobičan način ukrašavanja najvjerojatnije proizlazi iz grba obitelji Erdody na kojem se nalazi jelen koji se propinje iz polukotača. Erdödyjevi sarkofazi su zapravo skupi grobni spomenici s bogatom grobnom ornamentikom, dokaz društvenog statusa obitelji u Habsburškoj Monarhiji.
Gradnja samostana i crkve
Osnutak Franjevačkog samostana u Klanjcu najuže je povezan s turskim pustošenjima u Pounju, Pokuplju i Lici potkraj XV. i početkom XVI. stoljeća. Padom Bosne 1463. godine, a posebice poslije Krbavske (1493.) i Mohačke (1526.) bitke kad je počelo veliko iseljavanje Hrvata i hrvatskog plemstva iz Like i Krbave, Bosne i Hercegovine, te dijela Slavonije na slobodna područja Habsburškog Carstva, odnosno mletačke Dalmacije. Papa Klement VII. je 1525. uputio poziv feudalcima da se pomogne franjevcima prebjeglima iz krajeva pod turskom vlasti.
Priča je to o Sigismundu, hrvatskome banu i njegovom bratiću Nikoli koji su 1630. godine potpisali darovnicu bosanskim franjevcima kojom se obvezuju izgraditi samostan i crkvu.
U isto to vrijeme obitelj Erdödy odlučuje da će crkva biti njihov mauzolej.
Mi grofovi, Sigismund Erdödy od Monyorokereka, Moslavine i nasljedni grof županije varaždinske, ban kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, svetoga carskog i kraljevskog Veličanstva savjetnik, komornik i vrhovni kapetan Kupske krajine i rečenog kraljevstva Slavonije i Nikola Erdödy od istoga Monyorokereka, doživotni knez spomenute Moslavine, komornik navedenog carskog i kraljevskog Veličanstva i kapetan izvjesnog banskog konjaništva i vojske. Izjavljujemo i priznajemo ovim pismom, obećajemo da ćemo svojom vlastitom brigom i radom na čast serafskoga sv. Franje izvesti i izgraditi samostan u našem gradu Klanjcu ispod grada Cesargrada istoga Reda Manje braće observanata i predat ćemo ga kao što smo obećali i dajemo ga snagom ovog pisma. Dano u tvrđavi našoj Cesargradu na blagdan sv. Blaža biskupa, godine Gospodnje 1630. ( darovnica od 3. veljače 1630.)
Tako su se franjevci, bježeći iz Bosne pred Turcima, 1632. godine nastanili u Klanjcu. Najprije uz staru grobljansku kapelu (crkvicu) sv. Leonarda opata, a poslije su sagradili samostan.
Monumentlno zdanje franjevačkog samostana s crkvom Navještenja Marijina bilo je podignuto sredstvima obitelji Erdödy, koji su pomagali i gradnju te su omogućili franjevcima nezavisnost, obdarivši samostan posjedima. Gradnja samostana i crkve, na mjestu nekadašnjeg groblja s kapelicom svetog Leonarda, odredit će na različite načine povijest ovog mjesta. Kapela Sv. Leonarda vremenom je bila povećavana, a 1665. godine preimenovana je u crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije i posvećena.
Samostan se sa svojim sadržajima i organizacijom unutrašnjeg prostora uspio razviti u snažno franjevačko središte Zagorja, gospodarsko i kulturno, s velikim brojem redovnika i gvardijanom na čelu zajednice. U 17. stoljeću u samostanu djeluje velik broj redovnika, mladomisnika i braće laika, uglavnom majstora stolara i kovača, potrebnih za uređenje prostora. Također, u samostanu je tijekom 18. stoljeća bio studij filozofije za mlade franjevce i ljekarna kojom su se koristili bolesni franjevci, stanovnici Klanjca i okolice. Nakon požara 1716. godine crkva i samostan dobili su današnji izgled, obnavljani su više puta, no sačuvali su svoj izvorni prostor i i stilski oblik.
Sarkofazi obitelji Erdödy smješteni su u posebno pripremljenoj kripti klanječkog samostana i dio su Zavičajne zbirke. Oni imaju ne samo izuzetnu umjetničku vrijednost, nego su ujedno i svjedočanstvo pripadnosti te velikaške obitelji feudalnoj eliti svog vremena i kao takvi spadaju među najreprezentativnije primjerke naše kulturne baštine.
Zavičajna zbirka pohranjena u samostanu čuva višestoljetnu dušu koju su ovom gradu podarili vrijedni redovnici i umjetnici svojom predanošću i majstorijama.
