Jura Klinčić je simbol zla i negativne energije. Demon koji je istodobno zavodnik i krvnik. Namjera mu je lišiti ljude Božje milosti i podrediti ih svojoj vlasti. Po svojoj volji, može skidati i stavljati na tijelo montažna krila.
Vjeruje se da je Klinčić, rodom iz Zaprešića, pod svojom vlašću držao više od stotinjak vještica. Na područje Zagreba stigao je željom samih žitelja koji su ga prizivali pričajući priče o raznoraznim čudima, vješticama i zločinima.
Priča je to o demonu čiji se spomen gubi početkom 18. stoljeća, točnije godine 1704., kada su u Zagrebu spaljene njegove ljubavnice Jaga Cestarka i Margareta Krznar. One su, pod istragom koju su proveli gradski senatori, priznale da su vještice i “da je Jura Klinčić iz Zaprešića, kmet gospodina Čikulina, također coprnik, i da je bil nad vsem (svima coprnicama) gospodar, ter im je piti nosil.”
Neretne žene su spaljene 29. ožujka 1704. na Zvezdišću, kako se nekada nazivao početak Tuškanca.
Međutim, njegov lik i dalje živi na zgradi u ilici 31 gdje je postavljena njegova kamena glava.
Prikaz demona
Prikazivanje demona na Istoku i Zapadu i njihove razlike uočio je već 1298. godine svjetski putnik i mletački trgovac Marko Polo:
“U Europi, demona slikaju i kipare s ružnim izboranim licem, kvrgavim tijelom, velikim kandžama na prstima nogu, ali mu ostavljaju uzvišena anđeoska pernata krila. Ovdje, kod mojih kineskih domaćina, demon leti pomoću šišmišovih krila, što više odgovara njegovoj zloj tamnoj, noćnoj djelatnosti.“
Tek se u drugoj polovici 13. stoljeća nakon jakih utjecaja istoka, tip krila s opnama, membranama i bodljama, rasprostire umjetničkom Europom, a javlja se i u Zagrebu. Cijela gotička Europa prihvaća taj način prikazivanja demona, dodajući mu i nazubljene krijeste, napeto tkivo između bodlji po glavi, iza ušiju i po nogama.
Zagrebački coprnik
Priču o demonu Juri Klinčiću oživio je Žejko Zorica, spajajući zbilju i maštu, u svojoj knjizi „Usnuli čuvari Grada Zagreba“. Prema Zorici, Jura je zajedno sa svojim vješticama zabranjivao kokošima nesti jaja, a kvočkama sjediti na njima, navaljivao vrućicu na djecu, mutio mlijeko u kravama, naređivao vrapcima da napadnu usjeve, dovlačio oluju i kišu.
“Živjela tako, u Zagrebu gradu, davne godine 1704., dva čovjeka – Franz Stančić i Leopold Pejačević – oba dobra kao kruh. Skrbili su za sebe i svoje najmilije, i mora se priznati, dobro živjeli. Ipak, poluga na vagi njihove uspješnosti, ako bi tko htio znati, pokazala bi da je Franzu išlo bolje. Tako je, s vremenom, Leopold postao zavidan. No, zaboravimo to na trenutak.
Šećući se jednom svojom šumom, Franz začu kako, iza debelog hrasta, netko cvili. Iskušenje radoznalosti bi preveliko i Franz poviri iza stogodišnjeg stabla. Neću ni pokušati opisati što je vidio….Stvor je imao krupnu glavu začinjenu ušima nalik šišmišovim krilima, koja je bila nasađena na trup sabijen kao u grbavca. Iz trupa su mu izrasle ruke nalik na lopate. Jadnik ih je prekrižio na koljenima zureći u svoje, žestoko u lijevo iskrenuto, stopalo, koje je bilo uzrok boli i cviljenja. Bijaše to Jura Klinčić, zagrebački demon, vještac i čarobnjak. U mračnom početku XVII. stoljeća Jura Klinčić, rodom iz Zaprešića, pod svojom vlašću držao je više od stotinjak vještica.
No nastavimo s pričom. Franzovo široko srce sažali se nad bijednikom i odluči mu pomoći. Odreže dvije ravne grane te od njih napravi udlagu u koju smjesti ozlijeđeno Jurino stopalo. Donese ga tako sve do Zaprešića, do Jurine kuće. Istovari ga na zemlju poput vreće, a Jura reče: „Gospodaru, ja, Jura Klinčić, kažem ti, ako ikada ustrebaš pomoć, dođi po mene. Pomoći ćemo ti.“
Franz se tek kasnije, premećući događaj u svojim mislima, začudio: „Što li je Jura mislio govoreći u množini?“
Uskoro se u Franzovu pamćenju zametnu ovaj doživljaj.
Ne minu ni petnaest ljeta, a na Franzovo imanje navali nevolja. Patke su se davile u potoku, trava se sušila, sijeno sagnjilo, krave su se međusobno prošupljivale rogovima, usjevi propadali, a sluge se propile.
Franz je zdvajao, pokušavajući na sve moguće načine spasiti imanje od propasi. Ništa nije pomagalo.
I tada se Franz sjeti Jure Klinčića. Iako je prošlo petnaest ljeta, Franz bijaše siguran da se Jura uopće nije promijenio. Pronađe ga i ispriča mu svoju nevolju. Klinčić ga pažljivo sasluša i reče:
„Pođi kući s mirom, čestiti Franz. Vidjet ću što se može učiniti.“
Novi dan još nije svanuo, a Franza probudi krika i dreka što je dopirala iz njegova dvorišta.
„Franz, Franz!“ – urlao je netko.
Franz izjuri iz kuće i sjedne na zemlju zaprepašten onime što je vidio. Njegovom susjedu Leopoldu Pejačević glava se nalazila tamo gdje mu je trebala biti stražnjica. Osim toga, bila je okrenuta naopako, crvena od krvi koja je navirala u obraze.
„Franz, dragi, dragi Franz, evo, priznajem sve pred tobom. Ja sam taj koji ti je davio patke i ubijao krave, palio travu i usjeve. Bio sam zavidan tvojoj sreći i uspješnosti. Činilo mi se da te nikada neću stići. Oprosti mi, Franz, oprosti!“
Franz se nasmija, razumjevši sad što je Jura Klinčić mislio govorivši davno, u množini. Ta on je bio čuveni demon, vještac čarolija o kojemu su kmetovi o sajmenim danima toliko razglabali. Gospodar svih vještica i malih demona. Kako se smijao, tako mu se srce stvrdnjavalo, i na kraju prozbori: „Pođi Leopolde u miru kući i zaboravi na sve. Ja ti pomoći niti mogu niti želim.“
Uskoro je čuo kako je Leopold umro od gladi, ne mogavši jesti s glavom smještenom na mjestu zadnjice. Sva mu je hrana ispadala iz usta.
Nedugo iza tog događaja, sudilo se za zlodjela vješticama Jagi Cestarki i Margareti Krznar. One su pod strašnim mučenjem priznale da su uništile imanje Leopolda Pejačevića po nalogu Jure Klinčića.
No, gradski oci nisu imali sreće: Jura je nestao uz malu pomoć Franza Stinčića. Pri gradnji kuće u Ilici 31, daljnji je rođak Franza Stinčića dao izraditi portret zaštitnika obitelji Jure Klinčića i postavio ga na pročelje kuće.”
