fbpx
Tragovima Julesa Vernea: zašto je pisca očarao Pazin kad ga nikad nije posjetio? Otkrio je putopis i počeo maštati o gradu na rubu vrletne provalije
Priče i pustolovine

Tragovima Julesa Vernea: zašto je pisca očarao Pazin kad ga nikad nije posjetio? Otkrio je putopis i počeo maštati o gradu na rubu vrletne provalije

09.02.2019. Ured za blaga i misterije

Srž veze između jednog od najglasovitijih pisaca svih vremena i pionira znanstvene fantastike Julesa Gabriela Vernea i grada Pazina leži u putopisu koji je zabilježio jedan drugi Francuz i njegov suvremenik, novinar, publicist, intelektualac i erudit Charles Yriarte.

Tijekom zadnje četvrti 19. stoljeća Yriarte u više navrata putuje jadranskim priobaljem koje se uslijed modernizacije i društvenih okolnosti ubrzano mijenja. Dojmove bilježi u putopisu Istra i Dalmacija koji sadrži detaljne opise krajeva, prilika i ljudi jadranskog priobalja.

Priroda veze

U međuvremenu, djeluje i Jules Verne koji počinje čitati što je napisao Yriarte. Opis Pazinske jame i Kaštela pisca toliko nadahnjuje da ga koristi u 27. po redu romanu iz kolekcije Čudesna putovanja pod nazivom “Mathias Sandorf”.

Roman govori o  sudbinama protagonista koji pripremaju urotu za osamostaljenje Mađarske od Austro-Ugarske no ona spletom okolnosti, koje vode do izdaje, propada.

Austrougarska policija uhićuje zavjernike, optužuje ih za urotu i zatvara ih u pazinski Kaštel gdje čekaju pogubljenje. Neki od njih uspijevaju pobjeći spustivši se niz liticu Pazinske jame u ponor. Bjegunci pronalaze deblo koje nosi bujica Pazinčice i nakon šest sati izbacuje ih na površinu Limskog kanala.

U romanu, od zavjernika bijeg preživljava samo jedan koji se nakon 15 godina vraća i počinje potragu za izdajnicima. Njegovo je ime Mathias Sandorf.

Pišući roman, Jules Verne nije koristio samo opise Pazina i jame, već je bio inspiriran stvarnim povijesnim događajima, odnosno propalom Jakobinskom urotom koja je trebala svrgnuti Habsburgovce i osloboditi narode monarhije. U njezinom stvarnom centru bili su istaknuti pojedinci tog vremena, poput Maksimilijana Vrhovca. 

Pazin je pak, grad ponosan činjenicom kako je inspirirao i samog Julesa Vernea, iako glasoviti pisac Pazin nikad nije posjetio. Kako je onda izgledao opis koji ga je toliko inspirirao? U putopisu “Istra i Dalmacija” pronalazimo taj opis, isti koji je čitao Verne.

Yriarte piše, Verne čita

Yriarte opis Pazina počinje dolaskom koji pada na dan svetog Mihovila, veliku istarsku feštu. U Pazinu su ulice zakrčene i uskoro stižu pred gostionicu K Crnom orlu.

…Vlada opsadno stanje, to je jedino prenoćište u mjestu. Jedva uspijevamo doći do vlasnika, morat ćemo pokucati na vrata privatne kuće u kojoj ćemo dobiti krevet, no objedovati možemo u gostionici.

Nestrpljivi smo da razgledamo tržnicu i vrativši se u Pazin pješice razgledamo cijeli sajam. Od Kalvarije do centra i samog glavnog trga. Yriarte nakon razgledavanja sajma stiže i do centra mjesta.

Osobitost Pazina proistječe upravo iz njegova smještaja na obali rijeke Fojbe ( Pazinčica, op. ur ) koja je izdubila veličanstveno korito i ponire u mračnu pećinu u kojoj njezine vode nestaju. Na našem se crtežu vidi da grad leži na samom rubu vrletne provalije. Unatoč tomu odlučan se pješak ipak može spustiti u riječno korito jer je obala, premda strma, ipak pristupačna.

Zatvor u kaštelu

Foto: istria-culture.com

Obilazak grada započinjemo posjetom crkvi čiji visoki lijepo oblikovani zvonik zapažamo iz daljine. Potom, zaputivši se uskim uličicama, izlazimo na trg, neku vrstu terase ograđene niskim zidićem. Na jednoj se strani uzdiže stara nazubljena kula osebujnog karaktera, s galerijama za bacanje kamenja, rešetkama, katapultima, kompletnom silovitom srednjovjekovnom obranom, vratima sa šiljcima i visećim mostom.

Na drugoj se strani uzdiže zid ispresijecan brojnim rešetkastim prozorima čiji su donji dijelovi pokriveni zaslonima koji onemogućavaju komunikaciju prema van i pružaju pogled jedino uvis: to je gradski zatvor. Budući da je tržni dan većina zatvorenika u vrijeme odmora priljubljuje uho uz rešetke i odgovara na pozive posjetilaca koji ih zazivajući po imenu upozoravaju da se nalaze u podnožju zidina.

Tako kontaktiraju s prijateljima i rođacima pristiglim sa sela koji glasno prepričavaju obiteljske novosti i raspituju se o nevoljama zatočeništva. Ova “govornica” na otvorenom prostoru vrlo je neobičen prizor jer vidimo tek jednog sugovornika, već dio njihova dovikivanja promiče nam jer si govore slavenskim jezikom.

Zapitkujem jednog prolaznika jesu li to kriminalci ili obični prijestupnici i on odgovara “Baruffa!”. U dijalektu una Baruffa označava rikšu, tuču u pijanom stanju, kulminacija joj se zova coltellata, odnosno udarac nožem i proljevanje krvi. Čini se da su pjevači koji su jučer gromoglasno pjevali vrlo zapaljive naravi. Bevilaqua, gostioničar koji će za nekoliko sati odvesti u Poreč kazuje mi kako je kod njega sinoć jedan čovjek nožem usmrtio drugog “Ubio ga je načisto”.

Pogled u grotlo

Obilazim tvrđavu i naslanjam se na nisku ogradu. Pogled je zaista veličanstven, provalija je zastrašujuće dubine i prilično široka. S te uzvisine kuće podignute na samoj obali izgledaju kao da vise nad provalijom. Dno korita pokriveno je muljem, voda se razlijeva u potočiće koji zaobilazeći stjenovito tlo pronalaze prolaz kroz ilovastu zemlju i konačno nestaju u razjapljenoj crnoj rupi koju se nekada izdubila silovita bujica. To je špilja, pećina, tajanstveni lijevak u kojem nestaje Fojba.

U neka godišnja doba golema rupa ovdje se zove buzo ( od riječi buco što na venecijanskom dijalektu znači rupa ). Brzo se napuni i blatnjava bujica zapljuskuje zidove sve do mjesta gdje se lijane nadvijaju nad pećinu.

Bilo je zanimljivo na takvoj ekspediciji uza se imati kakvog poznatog geologa, prirodnjaka, jednog Charlesa Martinsa, čovjeka s ledenjaka koji bi istražio fenomen tih vodenih masa što poniru ispod planine i nestaju bez da im možemo pratiti tijek. To je pokušao i mladi grof Esdorff koji je radio u pazinskoj prefakturi, odnosno capitanatu.

Istraživanje jame

Malim je čamcem pokušao prodrijeti u špilju da vidi dokle se može slijediti tok Fojbe, no malo po malo, stijene riječnog korita toliko su se suzile a svod spustio da je bio prisiljen leći. Budući da više nije mogao naprijed, bio je prisiljen vratiti se natrag.

Priča se i da su jantarne kuglice, bačene u ždrijelo ponora, pronađene u Limskom kanalu, između Osora i Rovinja. U trenutku kada smo se spustili do pećine, nakon što smo se teškom mukom prikvačili za hrapave i neravne stijene, Fojba je bila vrlo niska i moglo se dosta napredovati, no teren je bio odviše ilovast i sa sredstvima za akciju koja smo imali na raspolaganju takav nas pokušaj ne bi daleko doveo.

Tako bilježi Yriarte koji posjet Pazinu završava na sajmu gdje pronalazi kočiju kojom kreće prema Poreču. Svoje dojmove bilježi i uskoro ih čita Jules Verne koji ostaje zapanjen opisom i crtežom grada na rubu vrleti. U naporu da sazna više, odlučuje pisati pazinskom Giusepeu Cechu kojeg moli da mu pošalje neke fotografije mjesta.

Njegova je molba uslišana i uskoro Verne počinje pisati. “Mathias Sandorf” objavljen je 1885. godine. U prvotisku romana, zahvaljuje gradonačelniku Cechu posvetom i potpisom. U Hrvatskoj je roman prvi put tiskan 1988.godine.

Veza između Pazina i Vernea traje do danas. Zbog upliva i proširenja turističke ponude, na nju se često stavlja naglasak koji je omogućio opis Pazina iz nekog drugog vremena. Opis putnika romantičara koji je putujući jadranskim priobaljem probudio maštu starog kontinenta.

 

Charles Yriarte / Istra i Dalmacija