Izletnici govore o Žireku, šumskom čovjeku i dobrom duhu zagorskih brega čiji okamenjeni lik čuva jednu zgradu u zagrebačkom Donjem gradu
Priče i pustolovine

Izletnici govore o Žireku, šumskom čovjeku i dobrom duhu zagorskih brega čiji okamenjeni lik čuva jednu zgradu u zagrebačkom Donjem gradu

31.10.2018. Ured za blaga i misterije

Šumski čovjek zvani Žirek živi na padinama zagorskih bregova gdje ga često viđaju izletnici. Niskog je rasta i živi samotno, iako ponekad zasniva obitelj. Posjeduje sposobnost mimikrije, svojim tijelom vješto simulira obličje okoline- granje, lišće ili cvjetne grmove. Kako bi se stopio s jedinstvenim oblikom šume koristi sok iscijeđen od cvjetova ljutog žednjaka.

Žirek je često bio meta lovaca na neobične stvorove i, nije volio da ga znatiželjnici slijede. One koji bi to pokušali, uvijek bi naveo na krivi put, te bi se izgubili u šumi. Postoji priča da su šumski ljudi znali biti uhvaćeni i pokazivani na zagrebačkim sajmovima.

Kažu da je jednoga ulovio spretni lovac i još bolji trgovac Jura Klinčić koji ga je prodao čuvenom cirkusu “Barnum”, za vrijeme gostovanja u Zagrebu. Tako se zagorski Šumski čovjek-Žirek proslavio u svijetu.

Njegov lik i danas živi na zgradi u Deželićevom prilazu na broju 49 u Zagrebu, a priču o ovom šumskom čovjeku oživio je Žejko Zorica, spajajući zbilju i maštu, u svojoj knjizi „Usnuli čuvari Grada Zagreba“.

Prema Zorici, Žirek obožava stanište hrasta, a žir mu je najslasnija hrana. Sjajno svira frulu i prijateljuje sa šumskim životinjama, osobito vjevericama. Vrlo je okretan i brz, a zbog svoje dobro poznate ljubavi i brige prema prirodi, postao je zaštitnim znakom ekoloških organizacija diljem svijeta.

Priča o šumskom čovjeku

U Zagrebu u XVI. stoljeću članovi obrtničkih cehova bili su vrlo utjecajni i imućni ljudi. Nije stoga čudno da je najava skore svadbe mladoga Franje Lorbera, mesareva sina i gospođice Valentine Geizer, pekarove kćeri, izazvala oduševljenje pučanstva.

Svi su znali- jest će se i piti kao nikda do tada. Odabran je veliki vol, čijom će se pečenkom počastiti svatovi i namjernici. Prema strogim pravilima ceha, vola je jednim udarcem zaklao sam mladoženja. Oko volujskog srca, bilo je, baš kako treba, malo krvi, a mnogo vode.

Zaklano je i po pedeset kokoši i pijetlova, pataka, gusaka i purica. Čak je i divljač-srne, veprovi, fazani- platila glavom. Samljeveno je najfinije brašno za veliki panis ordinarius. Ispečeno po tisuću komada “černog” i “bielog” peciva, i zamiješano osam stotina žemlji zvanih “trenta”. Kolači od licitarskog tijesta dovozili su se kolicima. Pivo je dobavljeno iz Slovenije, a kvalitetna rakija šljivovica iz plodne Slavonije. Jedino je vino teklo iz Zagorja. Radilo se punom parom da bi svadbena svečanost bila što veličanstvenija, i po tome dobro zapamčena u narodu.

Franjini prijatelji, a prije svih klobučar Ivan Vodopivec, odlučiše mladencima pokloniti dar kakav nikada nije poklonjen-frulu Šumskog čovjeka. Ivan Vodopivec bio je čovjek otupio za sva prirodna osjećanja, nepodložan uzbuđenju, tvrd i proračunat, zaboravan po pitanju ljubavi i milosrđa. Ni sa čim, osim samim sobom, nije bio zadovoljan. Vodopivec je znao da je uloviti Šumskog čovjeka težak zadatak, ali se veselio koristi koju će kasnije imati primajući zahvalnost tako imućne obitelji.

Foto: Blaga & misterije

Naivan i dobar, Šumski je čovjek ponekad volio baciti oko na mlade seljančice koje su znale skupljati šipak, kupine ili kestenje po šumarcima. Vodopivec nakani takvim slatkim mamcem ostvariti svoj poduhvat. Nedužnu djevojku, krasnoglasnu djevicu Blažu, nagoori da, kako su nalagali običaji toga vremena, u zoru na Medvednici ubere bijelo cvijeće za mladence. Jadnica nije ni pomišljala kakvu joj je ulogu namijenio zločesti Vodopivec.

U rano jutro, na dan svadbe, Blaža zaista odšeta na suncem obasjan proplanak, a za njom potajice Vodopivec i družba. Očarana prekrasnim jutrom, Blaža veselo zapjeva. Privučen njezinom pjesmom, pojavi se Šumski čovjek. Blaža se prestraši rugobe, ali ne pobježe, jer ovaj prihvati pjesmu i počne ju pratiti melodijom iz svoje frule. Približi se Blaži, i ona u njegovim očima ugleda neizmjernu blagost. Podigne ruku da ga pomiluje, kad mladići iskočiše iz zasjede.

Već je sljedećeg trenutka Vodopivčev nož bio na vratu Šumskog čovjeka. Krv zaprska Blažu i na bijeloj se tkanini njezine haljine pretvori u crvene cvjetove. Lovci veselo uzviknuše i dovršiše jadnog Šumskog čovjeka batinom. Vodopivec ponosno podigne frulu u vis. Blaža nije mogla izustiti ni riječi, a suze su joj curile niz lice. Klekne i nježno pomiluje obraz mrtvog Šumskog čovjeka. Zamijeti kako mu iz ušiju vire žirevi. Pokupi ih i spremi u njedra, blizu srca.

Nemoćno je stajala kraj mrtvog jadnička. Družba ju ostavi i zaputi se prema gradu. Dolje, u gradu, stolovi su jedva nosili silno jelo i piće, a zvona katedrale božanskom su snagom tjerala demone od svatova. Ljudi su prilazili mladencima i poklanjali im skupocjene darove. Nizale su se zdravice i dobre želje. Odjednom se, kao da je iz zemlje iznikla, pojavi djevica Blaža.

Demon Jure Klinčić jednom je uhvatio Žireka i prodao ga cirkusu

Pristupi mladencima i reče: “Da mogu, željela bih svojom maštom usrećiti vas, ali crveni mi cvjetovi ne daju. Šuma je tužna. Stoljetni hrast se srušio. Ribe i rakovi bježe iz potoka. Vjeverice tuguju. Medvjed odlazi u visoke planine. Čak i hrabri vukovi jauču. Evo, ako stignete, zasadite! Tada će vam biti oprošteno!” I preda im svoj svadbeni poklon-obični žir. Tako reče Blaža i otiđe.

Vidjelo se da mladencima ama baš ništa nije jasno. Mladenka baci žir na zemlju, gdje ga ugleda mlado prase, poklon notara Erdedija, i odmah proguta. “Ne slušajte Blažu, njezin um je u čabru!”- reče glasno Vodopivec okupljenoj svjetini i obrati se mladencima: “Neka do vječnosti budete veseli i neka vam dani na zemlji prolaze u plesu i uživanju.!” Potom izvadi frulu i preda je novopečenom mladencu. Svi su stajali zabezeknuti. Bila je to frula Šumskog čovjeka! Nju doista nitko na svijetu, osim možda nekolicine kraljeva, ne posjeduje.

“No, puhni!”- reče Vodopivec. Franjo prinese frulu usnicama i puhne. Prekrasna glazba učini da istoga trenutka svi svatovi ustadoše od stolova i zaplešaše. Franjo im htjede reći da on nije htio zasvirati, dapače, tu melodiju uopće ne poznaje, ali nije mogao odvojiti usnice od frule. I njegove noge su već veselo skakutale. Nitko više nije mogao stati. Čak je i vol s ražnja, jadan, bez glave, skakutao među časnicima, seljacima, pečenim guskama i patkama, tesarima, kokošima, bravarima, vrapcima, sedlarima, golubovima, postolarima i njihovim ženama i djecom.

Prošlo je deset dana i noći. Svatovi su plesali sve brže i brže. Nakon desetog dana istrošila su im se stopala, ali su i dalje plesali na koljenima. Nakon daljnjih petnaest dana plesa, istrošila su im se i koljena, ali su sve brže i brže plesali na rukama. I ruke su se istrošile. Na kraju su ostale samo lubanje koje su skakutale ledinom. Blaža, koja je izdaleka gledala cijeli prizor, okrenula se i otišla u šumu postavši šumskom vilom. I tako su završili ti zagrebački svatovi, a Medvednica je tek treću godinu nakon njih nanovo zazelenjela. Stari Zagrepčani kažu “Blaža im je tek tada oprostila!”