Lutajući vitez Lodbring te je noći odlučio: “Ne vraćam se kući!” Ujutro je u zemlju zabio mač i osnovao Ludbreg
Priče i pustolovine

Lutajući vitez Lodbring te je noći odlučio: “Ne vraćam se kući!” Ujutro je u zemlju zabio mač i osnovao Ludbreg

10.09.2018. Milivoj Dretar

Burgundija, srednji vijek. Godina Gospodnja 1096. Na poziv pape Urbana II. stotine i tisuće velikaša, kmetova, hodočasnika, trgovaca, svećenika, razbojnika, djece krenuše na put prema Svetoj Zemlji. Cilj: oslobađanje Gospodinova groba iz ruku nevjernih Arapa. Burgundske, flamanske i normandijske velikaše predvodi slavni moćnik Godefroy de Bouillon.

S njime su braća Eustahije i Balduin. Manjom skupinom vojnika zapovijeda i plemić Lodbring. Njegov stariji brat određen je primogeniturom za nasljednika obiteljskog feuda pa Lodbring nema previše izbora – krenuti u Božji pohod ili životariti uz bratovu milost. Ostarjeli mu otac prije puta dao blagoslov i ono što ide svakog viteza: štit, mač i novog konja. Vojska je krenula.

Preko južnonjemačkih gradova strašni se križari približavahu dolinom Dunava Bizantskom Carstvu. Po putu pljačkahu trgovce, ubijahu Židove, ratovahu s lokalnim grofovima. Pohod prema Svetoj Zemlji bio je naporan i dug. 1097. u Maloj su Aziji, sljedeće godine kod Antiohije, a početkom ljeta 1099. ulaze u Svetu Zemlju.

Jeruzalem je oslobođen u srpnju 1099. Sveti Grad očišćen je od nevjernika. Klanje poganih, pljačka i otimačina, napadi muslimana nastavili su se tijekom cijele godine. Hrane je sve manje. Dio križarskih vojnika se odlučuje na povratak u domovinu. Prolazeći sličnim putem natrag, vojnici nailaze na brojne probleme. Vojske kršćanskih kraljeva i knezova čekaju u zasjedama kako bi napale i opljačkale križare u povratku.

Grupa od stotinjak vitezova predvođenih Lodbringom odlučuje skrenuti na Zapad. U Slavoniji, zemlji šuma i močvara, manja je mogućnost sukoba s vojskom ugarskog kralja Kolomana. Put je iznimno težak jer cesta uopće nema. Stara rimska cesta, koja je vodila od Murse prema Poetoviu, sva je već zarasla u korov, a uz nju vrebaju razbojnici.

Lodbringovi vitezovi polako napredovahu prema zapadu, išli bi uz Dravu prema sjeveru i izbili ponovo na Dunav u Bavarskoj. Utaborivši se na jednom zgodnom mjestu gdje je rijeka činila prirodan zavoj, Lodbring u sigurnosti svog šatora razmišlja o narednim danima.

Sukobi sa štajerskim vojvodom i Bavarcima neizbježni su, tko zna što tek mogu očekivati od Švaba i Hesenaca? A kod kuće, u njegovoj rodnoj Burgundiji, u obiteljskom dvorcu stoluje stariji brat sa svojom obitelji. Ima li tamo mjesta za njega?

Ujutro Lodbring izlazi iz šatora i priopćava svoju odluku: “Ljudi, dosad ste me pratili s vjerom u srcu. No, dani koji nas očekuju vjerojatno su kobni za nas. Polovica nikad neće vidjeti svoje domovine, ostali ćemo doći kući. S čime? Imamo li torbe pune zlatnika? Nemamo. Jesmo li dobili velike posjede kako nam je obećano? Nismo. Poniženje i sramota – to nas čeka. Ja ostajem ovdje! Tko želi, neka mi se pridruži, tko ne –neka nastavi dalje. Otpuštam vas zakletve”, izrekne Lodbring i potom zabije mač u zemlju koju je upravo proglasio svojom.

Iz zemlje zatutnji mukli zvuk. Mač dopola propade u tlo. Lodbring pogleda u rupu koju je načinio mač – neprijatan zrak izlazio je van, zaudarao je po ustajalosti i vlazi. Tko zna što je ispod? Neka tajna prostorija? Ili skrivena komora s blagom starih Rimljana?

Dok su vojnici neko vrijeme promatrali u nevjerici, neki od njih uzjašu konje i nestanu prema sjeverozapadu. Uz Lodbringa je ostalo tridesetak najvjernijih vitezova. Valjalo je krenuti ispočetka. Za zaštitu trebalo je izgraditi utvrdu jer su srce i um najsigurniji iza visokih zidina i hladnog željeza.

Rijetki starosjedioci čudom ih promatrahu, no uskoro se između njih razvi prijateljstvo. Malo-pomalo vitezovi podignuše manju utvrdu na istom mjestu gdje su prije stajali njihovi šatori.

Kamenja je bilo napretek – grmlje i korov prekrivali su ostatke stare Iovije. Ako je ta cigla bila dobra za Rimljane, dobro će poslužiti i nama! Kamene cigle i blokovi koji nekad ponosno držahu rimske hramove i palače, sada su ugrađeni u zidine Lodbringova doma. Staro rimsko kupalište poslužilo je za izgradnju nove crkve.

Ovaj podravski komadić tla postade pravo gradilište. Drva je bilo u izobilju jer su šume dominirale cijelim krajem. Lodbringovi vitezovi osnovaše naselje oko njegove utvrde. Oni se uskoro oženiše lokalnim djevojkama, osnovaše obitelji. Njihova djeca dobiše djecu. I tako godinama i desetljećima.

Oko Lodbringove utvrde nastade malo naselje i tu su svi živjeli u slozi. Lodbringa su se svi sjećali, ta njegovo ime ostalo je u nazivu grada koji je osnovao. Okolni stanovnici, Hrvati, u svakakvim varijantama nazivahu ovaj gradić: Lobring, Lubring, Ludbregh, Lubreg, Ludbreg.

I to mu ime ostade do današnjih dana.

Priča je objavljena u knjizi potpisnika ove priče, Milivoja Dretara. “Priče i legende Lodbringova grada”. Knjigu je moguće nabaviti u Gradskoj knjižnici i čitaonici «Mladen Kerstner« u Ludbregu.