fbpx
Čuvši da je Milan pao u boju s Turcima, Đula se očajna bacila u ponor kojeg i danas zovu njezinim imenom
Ogulin. Dvorac, 19. stoljeće / Hrvatska mjesta u Grafičkoj zbirci HDA
Mitovi i legende

Čuvši da je Milan pao u boju s Turcima, Đula se očajna bacila u ponor kojeg i danas zovu njezinim imenom

09.09.2018. Ured za blaga i misterije

Ispod starog frankopanskog grada u Ogulinu nalazi se poznati ponor oko kojeg su isprepletene mnoge legende. Potaknuti jednom od pukotina nad ponorom koja ima lik ženskog profila, stanovnici Ogulina stvorili su jedan od poznatijih mitova, onaj o djevojci Đuli koja se u njega bacila.

Đulin ponor dubok je 40 metara. Njime završava živopisni klanac rijeke Dobre koja nestaje u dubinu zemlje pod kamenom liticom. Nad liticom je smještena utvrda koju je dao sagraditi Bernardin Frankopan krajem 15. stoljeća. U to vrijeme bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, velikaš, vojskovođa, diplomat i mecena, pripadnik roda knezova Frankopana. Kao moćan i ugledan aristokrat, bio je nositelj borbe za opstanak hrvatskog naroda na prostorima ugroženima turskom najezdom.

Prema legendi, ponor je dobio ime po mladoj djevojci Đuli ili Zulejki koja je u 16. stoljeću živjela u Ogulinu, zvanom još i Đulin grad. Legenda kaže da su Đulu roditelji obećali starijem plemiću za ženu.

U to doba su se vodile velike bitke s Turcima, te je u Ogulin stigao mladi krajiški kapetan Milan Juraić. Milan je branio frankopansku utvrdu u Tounju. Milan i Đula su se zaljubili na prvi pogled. No, Milan je smrtno stradao u jednoj od bitaka s Turcima. Kada je čula tu vijest, Đula se zbog nesretne ljubavi bacila u ponor rijeke Dobre, te se on od tada zove Đulinim ponorom.

Postoji i priča koja govori kako je ponor nastao voljom podvodne vile Đule koja ga je rastvorila da u njega propadnu momak Marko sa svojom zaručnicom Mandom. Razlog tomu je što je Marko zbog Mande prekinuo svoju ljubavnu vezu s vilom. Tom prilikom voda je izbacila Mandino tijelo niže kod Popova sela, a Marko je zauvijek ostao s vilom u njezinom podvodnom svijetu.

Đulin ponor i Medvedicu spominjali su u svojim radovima mnogi hrvatski i strani prirodoslovci, posebice od 19. stoljeća (primjerice Đuro Pilar, Milan Šenoa, Adolf Eugen Jurinac, Dragutin Hirc, Dragutin Gorjanović Kramberger…), ali nisu ulazili dublje u njihovu unutrašnjost.

Istraživanja ponora

Prva istraživanja izveli su geolozi Josip Poljak (1926.) i Mirko Malez (1956-1957.). Tijekom gradnje hidroelektrane na Dobri krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, speleolozi su ušli u Đulin ponor i obližnju špilju Medvednicu. Otkrili su 16 kilometara kanala i brojne špilje, pravi podzemni vodeni grad, što taj špiljski kompleks čini najvećim u Hrvatskoj. Ogulin je jedini grad u Hrvatskoj i među rijetkima u svijetu koji je sagrađen iznad špiljskih dvorana i kanala bogatih vodom i kalcitnim ukrasima. Najduža špiljska cijev se proteže ispod glavne ogulinske ulice Bernardina Franko.

Prema legendi o Đulinom ponoru Milan Hanžek je napisao povijesnu dramu “Zulejka”. Drama je prvi puta igrana u Ogulinu 1910. godine, a izvelo ju je putujuće kazalište iz Zagreba. Dramatizirana legenda “Zulejka” kao znamen povijesnog ogulinskog krajiškog života uprizorena je u dvorištu Frankopanskog kaštela u više navrata.