Sagrađen u 19. stoljeću na padini iznad savske doline, između naselja Brdovec i Prigorje Brdovečko, dvorac Januševec smatra se jednim od najvažnijih djela klasicističke arhitekture u Hrvatskoj.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u dvorcu i gospodarskim zgradama smještena je ustaška vojska, koja ga je prilikom povlačenja minirala i teško ga oštetila. Danas pripada spomenicima nulte kategorije i koristi se za skladištenje arhivske građe.
Nekad reprezentativni dvokatni klasicistički objekt, okružen engleskim parkom i gospodarskim zgradama, danas leži gotovo nevidljiv i nepristupačan. Prije dvorca, ovdje se nalazila kurija, a naziv Januševec vjerojatno potječe od njena vlasnika Ivana Emilijana Kulmera- „Januša”.
Januševec ima pravokutan tlocrt kojemu je u sredini okrugla dvorana što se proteže kroz dvije etaže. Na jednom pročelju ima veliku ložu, a na dvama altanu sa stupovima. Vlastelinstvu Januševec pripadalo je više od pedeset seljačkih kuća, velika bukova i hrastova šuma i mali majur.
U gospodarskom kompleksu, nasuprot sjevernom pročelju dvorca, bila su dva staklenika, staja za šesnaest konja, staja za rogatu stoku, stanovi vrtlara, mljekara i kočijaša te natkriti prostor za drva. Spomenuti je kompleks nakon Drugog svjetskog rata porušen i raznesen kao građevinski materijal. Također, zapušteni su park i engleski perivoj te su zarasli u šumu.
Iako o gradnji samog dvorca ne znamo puno, poznato je da ga je oko 1830. izgradio barun Josip Vrkljan, podrijetlom Hrvat iz Like, u doba kada je kao umirovljeni general bio ministar financija Marije Lujze, nadvojvotkinje od Parme, druge Napoleonove žene.
General Vrkljan dobro je poznavao sjevernu Italiju, pa je među brojnim vilama, od paladijanskih do neoklasicističkih, mogao naći uzor koji je poslužio za gradnju njegova dvorca.
Pretpostavlja se da je dvorac vjerojatno projektirao Bartolomej Felbinger, jedan od najpoznatijih graditelja 19. stoljeća u Zagrebu i okolici. Par godina nakon gradnje, general Vrkljan zapeo je u financijske teškoće i dvorac 1839. godine odlazi pod sekvestar, da bi 1945. godine bio prodan na dražbi.
Novi vlasnik francuski grof Edgar de Corberon domogao se dvorca i preuzeo ostale dugove. Prodajom bakrenog lima kojim je dvorac bio pokriven, vratio je dugove. Novi pokrov od drvenih daščica bio je loš, često je prokišnjavao, pa su ga kasniji vlasnici zamijenili limom.
Grof Corberon bio je poznata ličnost ilirskoga doba. U svojim pismima hanoverskom kralju upozoravao je na svu besmislenost austrijskog apsolutizma. Svom prijatelju banu Jelačiću predlagao je da u Januševcu podigne sveučilište. Pokopan je u grobnici obitelji Drašković u Bisagu, no kada je Josip Drašković prodao Bisag početkom 20. stoljeća, preselio je obiteljske grobove, a Corberona je ostavio.
Nakon Corberonove smrti bilo je još nekoliko vlasnika Januševca: njemački grof Dümreicher, vlasnik tvornice u Savskom Marofu, Max Mayer te Manfred Sternberg. Poslijednji vlasnik uz znatna ulaganja preuredio je dvorac i vratio mu njegov raniji sjaj. Namjestio ga je namještajem iz Erdödyeva dvorca u Jastrebarskom.
Razaranje i obnova
Nakon razaranja u posljednjim danima Drugog svjetskog rata, ostala je ruševina bez krova i stropnih konstrukcija koja je svakim danom bila u sve lošijem stanju. Jugoslavenska armija, koja se smjestila u dvorsku šumu, namjeravala je srušiti dvorac, pa su tadašnji konzervator Ljubo Karaman i Sekcija arhitekata Društva inženjera i tehničara Hrvatske uputili pismo Josipu Brozu Titu sa zamolbom da spriječi rušenje. Ubrzo je iz Beograda došla zabrana rušenja.
Do kraja 1950-ih godina konzervatori poduzimaju sve da spriječe daljnje uništavanje dvorca i tek kad je 1961. osnovan Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba pod vodstvom Marije Baltić, doneseno je novo rješenje o zaštiti i pokrenut je proces obnove.
Bila je to jedna od najtežih aktivnosti u službi zaštite spomenika kulture u Hrvatskoj. Zbog ograničenih financijskih sredstava, obnova i rekonstrukcija dvorca trajala je tri desetljeća, od 1961. do 1988. i naposljetku, obnovljena su pročelja i djelomično je rekonstruirana središnja okrugla dvorana.
Godine 1984. odlučeno je da se u dvorac smjesti dio arhivske građe Državnog arhiva što je ubrzalo završetak građevne obnove, ali i zaustavilo započetu zahtjevnu konzervatorsku obnovu interijera.
Danas je dvorac u državnom vlasništvu i prilagođen je potrebama Državnog arhiva te se u njemu čuva dio Državnog arhiva Republike Hrvatske. Završetak obnove čekat će neko buduće vrijeme, a u međuvremenu, čuva ga i vrtlar koji pazi na cvijeće koje ga okružuje i podsjeća na staru slavu. Dvorac trenutno nije otvoren za javnost.
