U brojnim pričama o životima glasovitih članova najpoznatijih hrvatskih velikaških obitelji, Zrinskih i Frankopana, jedna od pomalo zaboravljenih epizoda govori o jednoj od najvećih zabilježenih svadbi koja se od doba narodnih vladara dogodilo u ovim krajevima.
Bilo je to vjenčanje između Ane Katarine Frankopan i Petra Zrinskog koje se dogodilo u Karlovcu i Ozlju 1641. godine. Njime su se ujedinile najmoćnije hrvatske plemićke obitelji, a koliko je ono bilo bitno govori i opis koji je zabilježio povjesničar Radoslav Lopašić.
“Bogati i slavni knez Petar Zrinski pozove od svih strana ugledne goste na dan 27. listopada u svoj ozaljski grad, da prisustvuju vjenčanju njegovom s duhovitom i krasnom Anom Katarinom kćeri karlovačkog generala Vuka Frankopana Tržačkoga. Iza objeda odvezu se svatovi, među kojima bijahu zastupnici vladara i mletačke republike, množina velmoža, plemića, građana, a pače vidjevahu se i slobodnjaci i kmetovi, u Karlovac, gdje je obavljeno svečano vjenčanje, a sjajna gostba u kući Frankopanovoj trajaše bez kraja i konca. Pred večer drugog dana vratiše se svi koliki u grad Ozalj…”.
Po svemu sudeći, svadba je započela u Starom gradu Ozlju gdje su se okupljali različiti uvaženi gosti. Nakon ručka, povorka je krenula prema Karlovcu gdje je obavljeno vjenčanje. Gozba koja je uslijedila u karlovačkoj kuriji u vlasništvu Frankopana trajala je kažu, bez kraja i konca.
Kurija sagrađena oko 1630. godine preživjela je kušnje vremena i danas je najstarija sačuvana kuća u starogradskoj jezgri Karlovca. U njoj je smješten Gradski muzej Karlovac. Nakon gozbe, povijesna vrela otkrivaju kako su se mladenci sa svom pratnjom uputili u Stari grad Ozalj gdje se slavlje nastavilo još danima.
Podataka o broju gostiju je malo, no to je zbog političke težine zacijelo bio događaj godine i može se pretpostaviti kako se broj uzvanika popeo na nekoliko stotina. Uz narod koji se pridružio povorci na putu prema Karlovcu i kasnije prema Ozlju, pretpostavlja se kako je bilo prisutno na tisuće ljudi.
Pretpostavlja se kako je Ana Katarina Frankopan rođena u dvorcu Bosiljevu oko 1625. godine. Književno je bila iznimno nadarena i spominje se kao najveće žensko ime hrvatske književnosti 17. stoljeća. S njemačkog je 1660. godine prevela i u Mlecima objavila zbirku molitvi “Putni tovaruš”.
Pratio ju je glas sjajne diplomatkinje koja je govorila njemački, mađarski i talijanski, a pisala je uz hrvatski i na latinskome jeziku.
Petar Zrinski rođen je 1621. u Vrbovcu i ostaje zapamćen kao hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik, član plemićke porodice Zrinski. Postaje hrvatskim banom nakon smrti Nikole Zrinskog.
Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra “štitom kršćanstva i strašilom Turaka”.
Nesretna sudbina supružnika kasnije postaje i detalj po kojem ostaju trajno urezani u kolektivnu memoriju ovih prostora. Ana Katarina Frankopan podržavala je protuhabsburšku politiku svoga supruga i u vrijeme Zrinsko-frankopanske urote obavljala je povjerljive misije.
Sudbina ljubavi
Spisi nastali nakon gušenja urote, prikazuju je kao njezina začetnika i pokretača. Slomom urote dospjela je u nemilost bečkoga dvora, uhićena je i odvedena u Bruck an der Mur (Bruck na Muri nedaleko od Graza). U srpnju 1670. godine s kćerkom Aurorom internirana u samostan dominikanki u Grazu, gdje je i umrla 1673. godine.
Zajedno sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom, Petar Zrinski je nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa se tako povezao s glavnim mađarskim vođama i započeo glasovitu Zrinsko-frankopansku urotu koja je završila 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Prije smaknuća, svojoj voljenoj napisao je pismo o kojem ne treba trošiti riječi. Koje ostaje zapamćeno po početku koji glasi, “Moje drago Serce”.
Moje drago serce.
Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu.
Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi.
Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo.
Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil.
Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.
Groff Zrini Petar
