Nedaleko od Modruša u šumi i raslinju nalaze se ostaci pavlinskog samostana Sv. Nikole. Jedan je to od brojnih pavlinskih samostana koji su se nalazili u Hrvatskoj. Samostan je Zaštićeno kulturno dobro.
PAVLINI (Red Sv. Pavla Prvog Pustinjaka) su pustinjački Red koji je nastao u XIII. st. u Mađarskoj i Hrvatskoj, okupljanjem rapršenih pustinjaka u redovničku zajednicu. Red se ubrzo proširio čitavom srednjom Europom. Car Josip II. ukinuo je Red 1786. g. na terenu Austro-Ugarske. Tada su ugašeni i svi samostani u Hrvatskoj. Red je preživio u dva samostana izvan Austro-Ugarske, u današnjoj Poljskoj. Odatle je i počela obnova Reda. 1972. g. pavlini se vraćaju u Hrvatsku, u svoj stari samostan Kamensko, kod Karlovca. Danas su u Hrvatskoj tri samostana, ujedinjeni u Hrvatsku pavlinsku provinciju.¹
Točnu lokaciju samostana nije baš jednostavno pronaći, jer se ostaci teško primjećuju u raslinju. Volim lokalitete koji su manje poznati široj javnosti i teže dostupni, pa sam ga odlučio posjetiti. Danas je na toj lokaciji nemoguće nešto fotografirati unutar samostana, jer je raslinje toliko gusto da se ništa ne vidi.
Do prvog obilaska nisam puno znao o samostanu, a nakon obilaska me zaniteresirala njegova povijest, te sam pronašao sve što se moglo pronaći o njegovoj povijesti.
Rekonstrukcija samostana
U sklopu projekta “U potrazi za frankopanskim posjedima” napravljena je 3D rekonstrukcija pretpostavljenog izgleda samotana. Rekonstrukciju su napravili dr.sc.Krešimir Regan (skicu) i Tomislav Martinović prema tlocrtu dr.sc.Zorislava Horvata.
Povijest samostana
Pavlinski su samostani u nas osnivani u 14. i 15. stoljeću kad se taj red širio po Srednjoj Europi. Samostan u Gvozdu sredinom 14. stoljeća osnovao je knez Ivan Frankopan, a tijekom 15. stoljeća samostan se razvio u najsnažniju pavlinsku zajednicu u Hrvatskoj. Bio je bogato obdaren. Tu je živjelo i do 80 redovnika glagoljaša. Pavlinska isprava potvrđuje postojanje samostana sv. Nikole već 1364. godine. Kao i drugi samostani i ovaj je djelovao u vjerskom i društvenom životu, u širenju pismenosti, u promicanju glagoljice i hrvatskog jezika te kulture općenito. U njemu je njegovana glagoljica u liturgiji, molitvi časova, a i mnoge isprave vezane uz samostan pisane su glagoljicom. Svaki je pavlinski samostan tada imao kuhara, vrtlara, krojača, postolara, podrumara…, a veći samostani poput ovoga, imali su i svoje stolare, kipare, slikare, kirurge…
Ovo je bio središnji samostan Primorske, hrvatsko-istarske glagoljaške vikarije Hrvatske pavlinske provincije (154). Imao je imanja po modruškom kraju, Lici pa čak i na otoku Krku. Popovi glagoljaši su zbog znanja, sposobnosti i moralnih kvaliteta bili na dobrom glasu i vršili su službu „plovana“ na širokom prostoru Istre, Primorja, otoka i kontinentalnih dijelova Hrvatske . Tako zapis o važnosti gvozdanskog samostana nalazimo u Kožljačkom razvodu iz 1395. godine. Naime, gospodar utvrđenog grada Kožljaka, na obali Čepićkog jezera u Pićanskoj biskupiji, daruje crkvu „poli jezera“ pavlinima s Gvozda. Iste godine traje razvod između Mošćenica i Kožljaka, a nazoči mu i „fratar Ivan Poljak, proreur i vikar od Svetoga Mikuli od modruškoga Gvozda“. Što se tiče područja modruškog kneštva, 1401. Nikola (Mikula) Frankopan daruje samostanu sv. Nikole na Gvozdu „dvor“ i ribnjak u Plasima. I pismo o utemeljenju pavlinskog samostana u Crikvenici pisano je 14. kolovoza 1412. u Modrušu. Knez Nikola Frankopan u novi samostan šalje tri modruška pavlina. Samostanska knjižnica u Crikvenici, prije ukinuća u 17. stoljeću, posjedovala je 1450 svezaka, što je veliki broj za ono vrijeme i na europskoj razini. O knjižnici samostana sv. Nikole na Gvozdu nema podataka, no možemo vjerovati da je, kao središnja ustanova vikarije koja je imala i novicijat, posjedovala veću knjižnicu. Možda se upravo tu nalazila i jedna od tri poznate hrvatske glagoljske tiskare.
Pavlinski samostan sv.Nikole u Gvozdu nalazi se južno od Modruša, u dubokoj šumi, uz „staru“ cestu prema Senju. To područje naziva se Kloštar. Ruševine koje tu nalazimo upućuju na crkvu i dva klaustra okružena zgradama, a sve zajedno uklopljeno je u lijepu cjelinu okruženu prostorom za gospodarske potrebe. Crkva je prilično velika, a krovište je iznutra moglo biti vidljivo. Tlocrt upućuje na gotičku arhitekturu. Klaustar nije bio velik i sličan je ostalim našim pavlinskim samostanima (nenatkriveni dio veličine cca. 10,5/11,5 m). Tu je pustinjačka skromnost bila sretno spojena s ograničenim oblikovanjem srednjovjekovne arhitekture kontinentalne Hrvatske. Vjerojatno su ga gradili domaći majstori na uobičajen način, a tlocrt je oblikovao glavni majstor stranac. Samostanske zgrade bile su smještene na sjevernoj i istočnoj strani klaustra. Na istočnoj strani nalazili su se sakristija, kapela (kapitularna dvorana) te jedna prostorija. Zapadna strana smještena uz cestu najviše je stradala pa se ne može odgonetnuti ni vjerojatno postojanje zvonika na zapadnom pročelju. Sjeverno od osnovnog sklopa nadovezao se još jedan klaustar sa tri strane okružen zgradama, a vjerojatno su neki dijelovi samostana imali i kat. To potvrđuje zaobljenje u sjevernom krilu drugog klaustra koje podsjeća na vretenasto stubište. Istočno i južno od samostanskih zidova nalazio se ograđen dvorišni kompleks. Prostor je bio dovoljno velik za vrtove, radionice, torove za blago, skladišta i slično.
Posljednji spis toga modruškoga samostana je povelja bana Andrije Botha od Bojne iz 1511., kojom oslobađa pavline Sv. Nikole na Gvozdu od plaćanja tridesetine. Početkom 16. stoljeća za čestih turskih provala samostan je stradao i napušten je. Turci su imali običaj rušiti samostane ali su štedjeli crkve uz njih. Tako se prestankom turske opasnosti pokušalo obnoviti samostan te ga 1705. nastanjuju tri redovnika pavlina, podižu kapelu Sv. Nikole i nekoliko soba za putnike preko Gvozda. No, odlukom cara Josipa II. 1786. o ukidanju pavlinskog reda, ukinut je i ovaj samostan te prepušten propasti. Danas su to tek neznatne ruševine, skrivene od očiju javnosti, a posjećuju ih tek povjesničari, kulturnjaci i modruška djeca koja se tu dolaze igrati. ²
