Početkom dvadesetog stoljeća Zagreb je omanji grad u velikom Habsburškom carstvu. U njemu živi šezdesetak tisuća duša. Danas to razdoblje nazivaju ulaskom grada pod Medvednicom u moderno doba.
Kontekst prilika i vremena
Tu su potomci plemića iz loza koje postoje još od baroka. Dosta je i obrtnika, ali i činovnika koji brinu o funkcioniranju birokratske mašinerije carstva. U to doba je u Zagrebu stalno stacionirano nekoliko tisuća vojnika u službi “presvijetlog cara”. Time čine gotovo sedam posto populacije.
Kako odmiču prve godine dvadesetog vijeka, sve je više industrijalaca, veletrgovaca i bankara koji postaju zamašnjak stvaranja novih odnosa. Podiže se sve više tvornica, u Zagreb dolazi sve više radnika.
Politička situacija u Zagrebu prilično je napeta. Djeluju unionisti koji su zagovarali obnovu Hrvatske s Mađarskom te antiunionisti koji su bili orijentirani proaustrijski. Ta se politička napetost često prenosila na sve društvene pore. Antagonizam je bio tako velik da unionisti nisu odijevali frakove i cilindre, smatrajući ih austrijskom nošnjom. Tako bi na plesove dolazili u surki i salonskom odijelu te s posavskim šeširom na glavi. Čak se na plesni program nije smio uvrstiti valcer zbog njegova austrijskog podrijetla.
Promatrajući pokladne običaje koji u to vrijeme prevladavaju, dolazimo do rijetko viđenih suprotnosti koje proizlaze iz navika i običaja ljudi koji su živjeli u gradu. S jedne strane riječ je o običajima koji stižu zbog trendova koji se šire Europom, poput balova pod maskama, karnevala i zabava te povorki, kolona i ophoda koji dolaze s ljudima koji u grad stižu iz ruralnih područja.
Večernje zabave u Zagrebu
Večernjim zabavama koje su zapravo bile vrhunac fašničkog utorka prethodio je pokladni korzo- okupljanje maskiranog naroda na ulicama. No on, za razliku od zabava, nije bio redovit. Ako je jedne godine bilo u korzu kakvih političkih aluzija nepoćudnih vlastima, naredne je godine bio zabranjen. Ako su na pomolu bili izbori, kao što je to bilo 1908. godine, također se nije održavao. A katkad ga je spriječila i obična epidemija gripe, kako je to bilo primjerice, 1901. godine.
Češće nego u Zagrebu, pokladni korzo u to doba održavao se u nedalekom gradiću Samoboru. Tamo su Zagrepčani tako rado odlazili da su na pokladni utorak tomu bili podešeni i vozni redovi samoborske željeznice, s dodatnim večernjim i noćnim vlakovima prema Zagrebu.
Ulične povorke
No kada se ipak održavao i u Zagrebu, na ulice bi izišao cijeli grad. Bilo je uobičajeno da se karnevalska povorka složi u ranim poslijepodnevnim satima i krene u mimohode centrom Zagreba. Bilo je tu konjanika, trubača i barjaktara, kočija s prerušenim likovima, alegorijska kola, kasnije i automobili, sve uz pratnju nekoliko glazbenih ansambala.
O cijeloj organizaciji povorke, maskama i sudionicima brinuo je posebno formiran Odbor za priredjenje pokladnog korza koji je za uputu imao kako sve treba izgledati, po uzoru na europske karnevalske cente. Obrtnici i vlasnici trgovina dobili bi uputu da moraju urediti izloge, a povećan broj vlakova trebao je dovesti turiste koji su u Zagreb dolazili na karneval.
Ovo su samo fragmenti iz novinskih članaka tog doba, koji opisuju kako je tekla organizacija i koliko se vodilo računa o svakom detalju. Od tog je vremena prošlo više od stoljeća, no brojne rečenice kao da su napisane u posljednjih nekoliko mjeseci.
“Da zanimiva slika korsa bude čim šarenija, umoljava se obćinstvo u onim ulicama, kuda će povorka prolaziti, da prozore okite cviećem i sagovima te da se po mogućnosti i samo obuće u kostime i stavi šaljive šešire, da ciela priredba steče živahniji oblik, a poželjno je takodjer da se sa prozora nabacuje sa cviećem i konfetima. Tako biva obično u Nizzi, Milanu, Rimu… (Obzor, 24.2.1900.)”
Princ Karneval
Kao i kod europskih karnevalskih središta, zagrebačkim je povorkama dominirao princ-karneval, redovito praćen standardnim likovima pjeroa, gejši, cigana, crnaca, domina i sličnih. Godine 1906. pak bio je u spodobi golijata pa je gotovo prekrivao kola na kojima je bio vožen u pratnji klaunova i drugih lakrdijaša.
1911. godine jedna je kola zauzela senzacionalna novinarska patka, obložena u stare svjetske novine. Predstavnici medija nisu baš najbolje primili šalu pa su se u izvješću požalili na pomanjkanje pravog karnevalskog temperamenta.
“Učestnici u povorci, osim rijetkih iznimaka, držali su se mirno, kao da su u sprovodu ili ophodu, a oni, koji su “bučili”, činili su to tako nezgrapno, kao prisiljeni. Pa nisu oni tome ni krivi, nego kriva je tako reći apatija naše publike, koja svojom ozbiljnošću hoće, da i u karnevalu paradira. Ta ako smo u pokladama i hoćemo zabave, moramo i sami, pa i neizravno, u toj zabavi učestvovati i podati cjelokupnoj slici onaj animo, koji tu sliku oživljava. (…) Općinstvo, koje je pravilo
špalir povorci, držalo se je većinom apatično i nije sudjelovalo u “karnevalskim šalama” (Novosti, 2.3.1911.).”
Pokladni boj na ulici
Kad je riječ o “živosti na ulici”, valja još spomenuti stari običaj, koji se prakticirao na pokladni utorak poslijepodne i onda kad je korzo izostao, a blaga je inačica široko rasprostranjenog karnevalskog nasilja. Mlađarija bi dolazila u glavnu zagrebačku ulicu Ilicu, gdje je na prostoru od Jelačićeva trga do Mesničke ulice bio upriličen žestoki boj konfetima. Mogli su se kupiti na uličnim tezgama što su ih za poklada podigli u tom dijelu Ilice, na Jelačićevu trgu i Jurišićevoj ulici ili u papirnicama.
Sudeći prema oglasu papirnice iz Ilice 30, vrećica konfeta stajala je 1909. godine 6 novčića, a zmija od papira 2 novčića. Mogao se kupiti i cijeli kilogram za jednu krunu.
U obasipanju konfetima neki su bojovnici reagirali romantično poput stanovitog kavalira koji je, zasipajući kosu lijepe plavuše, govorio: Pomislite, gospodjice, da su ovi šaroliki papirići zvjezdice s neba, što ih Amor na vas sipa (Novosti, 5.2.1913.). Drugi nisu zanemarili poslovni interes pa su se, osobito trgovci, nabacivali reklamnim ceduljicama, dok su se najobjesniji šaljivci umjesto konfetima zasipavali zrnjem kukuruza.
Količina toga “streljiva” bila je tolika da je uskoro ulica postala gotovo neprohodnom i bitka je bila gotova do 19 sati. Dolazilo je vrijeme večeri i odlaska na zabave, a oko ponoći na red su dolazili ulični pometači “da uz neizbježne kletve očiste Ilicu od fašnika” (Ilustrovani list 1914:196).
Početak kraja zagrebaškog fašnika
Doba povorki, plesa i zagrebačkog fašnika prekinuto je 1914. kada je posljednja prava povorka održana. Nakon kobnih hitaca u Sarajevu i ubojstva habsburškoga prijestolonasljedničkog para, Europa se, a potom i svijet, survao u krvavi rat. Ulice su postale drugačije, i puno je mladosti tih godina iz njih zauvijek odmarširalo.
Oni koji su svoje prve bitke vodili konfetama iz Zagreba, uskoro su pogibali za “Presvijetlog cara i krunu”. Onima koji su se u Zagreb krajem Prvog svjetskog rata vratili nije bilo do povorki, smijeha i fašnika.
Zbilja kasne 1918. godine donosila je političku nesigurnost i neki novi poredak. Zagrebački je fašnik ostao samo povijesni zapis.
