fbpx
Zdravstvo 18. stoljeća: ružmarinovo ulje bilo je glavna prevencija, liječnik je bio rijetkost, a epidemije kuge kosile su narod
Jules-Elie Delaunay / Ilustracija / Anđeo smrti
Ritam vremena

Zdravstvo 18. stoljeća: ružmarinovo ulje bilo je glavna prevencija, liječnik je bio rijetkost, a epidemije kuge kosile su narod

15.08.2018. Ured za blaga i misterije

Organizacija učinkovitog zdravstvenog sustava oduvijek je bio važan element sigurnosti stanovnika, pa tako u povijesnim izvorima pronalazimo kako je zdravstvo, ako ga se tako uopće može nazvati, funkcioniralo tijekom 18. stoljeća. Zbog položaja, područja današnje Hrvatske često su bila pogođena epidemijama, smrtnost je bila visoka i ratovi su bili konstanta.

Hrvatske zemlje bile su granična područja različitih državnih tvorevina što je značilo trgovinu, a ona je pak, značila  razmjenu roba i ljudi što je dovodilo do većeg broja epidemija. Loši životni uvjeti kao i zdravstvene prilike pogodovale su razvoju raznih bolesti.

Tako Ivana Jukić i Maja Katušić u “Svakodnevlju” bilježe kako je kuga bila najpogubnija. “Zagreb i okolica stradavali su 1710. i 1724., u Sisku se pojavila 1744., u razdoblju od 1738. do 1745. zabilježena je i u Kostajnici, Pakracu, Kutini, dok je u Istri, Dalmaciji i Boki velika kužna epidemija izbila nakon gladi 1782. Tifus, dizenterija, groznica, malarija, tuberkuloza, spolne bolesti itd., bile su česte pojave koje su odnosile brojne žrtve. “

S druge strane država je podupirala razvoj zdravstvene službe gradnjom civilnih i bolje organiziranih vojnih saniteta. Tako je 1710. godine car Josip I. donio je Carski patent o zaštiti od kuge. Godine 1728. Karlo VI. utemeljio je tzv. Pestpolizey čime su stvoreni preduvjeti stvaranja stalnoga sanitarnog kordona na granici s Osmanskim Carstvom.

Prizor iz bolnice 18. stoljeća / Jan Beerblock

U razdoblju od 1730. do 1740. izgrađene su kontumacijske stanice u Brodu i Gradiški, a 1770. i u Kostajnici, Slunju, Radanovcu i Senju. U to vrijeme,  najbolje organizirano zdravstvo bilo je u Vojnoj krajini koja je kontinuirano ulagala u izgradnju ljekarni, školovanje liječnika i ljekarnika.

U civilnom dijelu Slavonije, sudeći po putopisu Friedricha Wilhelma von Taubea, situacija je bila vrlo loša. Godine 1739. Slavoniju je poharala kuga, a 1795. ista je epidemija zahvatila i Srijem. Nadalje, u svom opisu Taube komentira da su diljem zemlje liječnici i bolnice bile rijetke pojave.

Ipak, u Slavoniji su u 18. stoljeću, u Lipiku i Daruvaru, zahvaljujući zalaganjima grofa Antuna Jankovića Daruvarskog, izgrađene su ljekovite kupke.

U Banskoj Hrvatskoj u drugoj polovici 18. stoljeća situacija se popravljala – služba državnog i županijskih liječnika nadzirala je kvalitetu zdravstvenoga života u Hrvatskoj. Tako su u Zagrebu djelovale dvije ubožnice. Sv. Marije na Kamenitim vratima i sv. Martina.

Godine 1792. donijeta je odluka da se podigne velika zajednička bolnica za Gradec i Kaptol. Izabrana je lokacija na uglu Ilice i današnjeg Trga bana Jelačića, na mjestu gdje je danas knjižara Ljevak.

Dalmacija

Kada je riječ o hrvatskim prostorima pod mletačkom upravom, 18. stoljeće donosi pomake u organiziranju učinkovitijega zdravstvenog sustava što se pokušavalo postići čišćenjem gradova.

“Prljavština na ulicama, nečista voda i nesavjesno ponašanje stanovnika pogodovali su razvoju raznih bolesti i epidemija. Ulice, pogotovo one sporedne, u većini gradova bile su uske, zatrpane smećem, ustajalom vodom, otpadnim materijalom, a začepljeni su bili i odvodni kanali.”

U Zadru je primjerice, oko 1785. počela djelovati  svojevrsna smetlarska služba koja se sastojala od osmero ljudi koji su čistili kritične točke grada.

U tada habsburškoj Rijeci su pedesetih godina 18. stoljeća donesene su sanitarne odredbe kojima je bilo propisano redovito skupljanje smeća,  godišnje čišćenje gradske kanalizacije, uređivanje nužnika po privatnim kućama, tjedno metenje pred dućanima. Držanje životinja u gradu bilo je zabranjeno.

Epidemije su zahvaćale gradove kroz cijelo 18. stoljeće. Trgovačka i tranzitna središta poput Splita bila su posebno izložena. Tamo je jedno od glavnih izvorišta zaraze bio lazaret koji se nalazio nasuprot Dioklecijanove palače.

Kako bi se spriječilo prodiranje bolesti u grad, vlasti su poduzimale mjere zaštite. Stangate koje su sprječavale slobodan prolaz robe bile su u Splitu sagrađene u doba kuge. Sačuvani su i pravilnici o unosu i postupanju s robom i životinjama prije ulaska u grad.

Split. Tlocrt grada i luke, 1695. / Hrvatska mjesta u Grafičkoj zbirci HDA

Lijekovi za razne bolesti stizali su u Dalmaciju iz Venecije, a neke su pripremali i domaći ljekarnici. Krajem 18. stoljeća ljekarnici su službu mogli vršiti samo odobrenjem mletačkog ljekarničkog kolegija. U vrijeme epidemije 1731/1732. godine sačuvan je izvještaj o rasprostranjenosti bolesti i lijekovima splitskog liječnika Dominika Papottija.

Najrasprostranjenije preventivno sredstvo bilo je ružmarinovo ulje koje se destiliralo na Hvaru, Visu i Braču. S druge strane, stanovnici izvangradskog područja, sela i otoka u liječenju su se oslanjali na travare i starije ljude koji su s koljena na koljeno prenosili tradicionalne recepture temeljene na tvarima biljnog i životinjskog podrijetla.

Država je u svojim nastojanjima oblikovanja funkcionalnog i sigurnog poretka imala veliku potporu u instituciji Crkve koja je bila  utočište bolesnima i sklonište izbjeglicama što se se poglavito odnosilo na brojne crkvene redove (benediktince, franjevce, uršulinke i pavline) koji su svoja znanja o liječenju bolesti, ljekovitom bilju i pripravcima zapisivali u samostanske ljekaruše te ih na taj način učinili dostupnima liječništvu i ljekarništvu.

No, svaka sljedeća epidemija slabila bi povjerenje građana. 20. stoljeće još je bilo daleko. Dolazilo je vrijeme kada je narod morao odabrati između vračara i travara, i “službene medicine”.

Izvori: Hrvatska povijest V: Ivana Jukić i Maja Katušić / Svakodnevlje