Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća u Zagrebu se grade brojni ljetnikovci koji su bili važan dio planiranja i izgradnje grada, podizani ukorak sa srednjoeuropskim primjerima. Zagrebačke ljetnikovce, s malim izuzetcima plemstva, naručuje i podiže većinom novo obogaćeno poslovno građanstvo.
Izvorno su bili namijenjeni za povremeni boravak, ali ipak postupno postaju mjesta stalnog obitavanja. Danas većina ljetnikovca spada pod zaštićeno kulturno dobro, no, oni su, nažalost, najčešće bez odgovarajuće skrbi prepušteni propadanju, neovisno o zaštiti.
Ljetnikovac je tip zgrade uobičajen u doba povijesnih stilova druge polovice 19. stoljeća, koji se u Zagrebu pojavljuju gotovo istodobno kada i u susjednim zemljama. To su veće stambene zgrade namijenjene odmoru i ladanju, smještene u okolici grada, a koriste se redovito u ljetno doba pa se u Zagrebu često nazivaju ljetnik, letnik ili ljetište.
Takve zgrade podižu imućne građanske obitelji, dok plemićke obitelji najčešće imaju dvorce u široj okolici grada. Grade se uglavnom na osamljenim položajima usred vinograda i voćnjaka s pogledima na grad i krajolik. Uz njih su izgrađene gospodarske zgrade.
Gradnji ljetnikovaca u Zagrebu pogodovale su socijalne i gospodarske promjene koje se zbivaju polovicom 19. stoljeća, kada propadaju stara feudalna gospodarstva, a trgovci i poduzetnici iz građanskih krugova brzo se bogate te time dobivaju i društveno veći ugled.
Za razliku od primjerice dubrovačkih ljetnikovaca, burgova i dvoraca, zagrebački ljetnikovci nisu građevno znatnije devastirani, ali je bitno promijenjeno njihovo okruženje. Nekoć su to bile zgrade utopljene u prigradski prirodni i kultivirani krajolik, a danas su one najčešće okružene gustom izgradnjom. Neki su ljetnikovci nestali, neki su pregrađivani i dograđivani, a mnogi su sačuvani i koriste se za stanovanje.
Rijedak primjer ladanjskog imanja u sesvetskom Prigorju
Jedan od zagrebačkih ljetnikovaca izgrađenih u 19. stoljeću je ljetnikovac smješten u Gornjem Vugrovcu, malom naselju koje broji tristotinjak ljudi, u gradskoj četvrti Sesvete. Podigao ga je 1892. pravaš Ivan Ružić, na nekadašnjem nadbiskupskom imanju.
Ivan Ružić (1849.-1915.) bio je hrvatski odvjetnik, pravaški političar starčevićanac, katolički aktivist i dobrotvor. Mlađi brat jednog od najbogatijih i najutjecajnijih ljudi svojeg vremena- Gjure Ružića, veleposjednika, tvorničara i kućevlasnika, gradonačelnika Sušaka i istaknutog hrvatskog rodoljuba.
Ivan Ružić potjecao je iz zemljoradničke obitelji. Poznat je kao pristaša Starčevićeve Stanke prava i saborski zastupnik.
Bio je jedan od većih financijera izgradnje Starčevićeva doma te dioničar tvornice cikorije Franck. Kao vrsnog stručnjaka iz područja gospodarstva, hrvatski ban Ivan Mažuranić pozvao ga je 1874. u povjerenstvo stručnjaka i upravnih vještaka, koje je imalo za zadaću predlagati mjere za sustavno promicati gospodarske grane u Hrvatskoj.
Također je bio i vlasnik i izdavač dnevnog lista, glasila Stranke prava Hrvatske domovine te je uređivao list Hrvatski narod. Oba lista pokrenuo je nakon raskola u Stranci prava. Bavio se i sakupljanjem umjetnina.
Nekada su se njegovu ljetnikovcu u Vugrovcu okupljali hrvatski intelektualci, političari i umjetnici. Tu je znao pokatkad zasvirati i svjetski poznati violinski virtuoz Zlatko Baloković.
Riječ je o zidanoj katnici pravokutnog tlocrta s poluukopanim podrumom, razvedenog krovišta. Izvorno je bila prizemnica koja je naknadno dograđena krajem tridesetih godina 20. stoljeća.
Danas se nalazi u privatnom vlasništvu, čeka obnovu i okoliš je održavan. Nije dostupan za posjete.
Uz ljetnikovac je očuvan dio perivoja sa dvije gospodarske zgrade. Ljetnikovac Ružić zaštićeno je kulturno dobro i predstavlja rijedak primjer ladanjskog imanja s kraja 19. stoljeća na području sesvetskog Prigorja.
