Teče zadnja četvrt 19. stoljeća i francuski novinar, publicist, intelektualac i erudit Charles Yriarte u više navrata putuje jadranskim priobaljem koje se uslijed modernizacije i društvenih okolnosti ubrzano mijenja.
Svoje putovanje zove istraživanje civilizirane Europe i njegove bilješke objavljene su zbirci putopisa Istra & Dalmacije.
Yriarte kreće od Istre, i različitim prijevoznim sredstvima putuje obalom, otocima i priobaljem, usput bilježeći geografske lokacije, ljude običaje i sve druge znamenitosti koje čine naše krajeve toliko posebnima.
Negdje u srednjoj Dalmaciji, primjećuje narodni nakit, jer to je vrijeme kada narodne nošnje ne služe samo za ukras i svečane prilike kako je to običaj danas, već su dio svakodnevne odjeće.
O njima Yriarte bilježi sljedeće, detaljno opisujući razloge i simboliku nakita.
“Specifičnost narodnog nakita Dalmatinaca, pa i svih južnih Slavena, zaslužuje pažnju putnika. U toj domeni svaka stvar ima svoje značenje i ništa nije slučajno pa je prvi i najrašireniji element kovani novac koji se pojavljuje u dvadesetak varijacija: kao medaljon oko vrata, ogrlica, krunica, oklop, pa čak i kao neka vrsta pokrivala za glavu.
Kod žena novčići vise na kraju pletenice, kao hamajlija, a ponekad u potpunosti prekrivaju kosu tako da pletenica koja se njiše na leđima izgleda kao metar duga naslaga talira.
Uglavnom su u pitanju srebrni novčići, najčešće austrijski, vrlo rijetko stariji od 17. stoljeća, veličine kovanice od dva franka. Muškarci na prsima nose mnogo veće kovanice, najčešće s ugraviranim likom Marije Terezije.
U Istri je nakit najčešće od tucanog zlata što je uobičajen način proizvodnje ukrasa. Oblici ne variraju puno i ne razlikuju se bitno od onih koji se nose na drugoj obali Jadrana.
To su uglavnom vrlo duge naušnice, križevi svih veličina, šupljikavi gumbi i sitni predmeti u filigranu.
U Rijeci je domaći nakit uglavnom temeljen na morettima ( Morčići, op. ur ), crnačke glave na kojima su oči predočene inkrustacijama zlata ili prirodnih dragulja.
U Dalmaciji postoje dva sasvim oprečna dijela. Stanovnici koji gravitiraju prema granicama Hercegovine i Bosne kite se različitim kombinacijama novčića, staklenim ukrasima i prirodnim cvijećem koje se ljupko isprepliće s nakitom, kopčama za pojas od kovanog srebra i metalnim opasačima koji su optočeni sjajnim zakovicama i istodobno podsjećaju i na mađarski i na turski nakit.
U dijelu koji je bliže obali utjecaj velikih gradova i profinjenost kulture koja je upoznala renesansu primjetni su i u izradi nakita. U tim dijelovima kao glavni motiv često se uzima motiv s neke zlatne komemorativne medalje iz vremena Mletačke Republike s likom sv. Marka. Zlatari je uokviruju filigranskim vezom, izrađujući medaljon koji se nosi oko vrata.
Ogrlice se prave od velikih perforiranih kuglica od čistog zlata ili srebra. Križevi su vrlo veliki, poput biskupskih križeva, također od kuglica koje su prešane, perforirane ili izrađene u filigranu. Ukrasne ukosnice jednako su ukrašene.
Od svih gradova Dubrovnik se odlikuje najraskošnijim i najfinijom proizvodnjom. Žene iz Brena i Konavoke vole nakit i vrlo su rafinirane u izboru ukrasa.
U Šibeniku šarmantnu odjeću bez puno detalja naglašava jednostavan nakit koji je izvanredno efektan upravo zbog svoje jednostavnosti.
U Zadru se kite samo slovenske žene i nema nošnji s tipičnim lokalnim obilježjima. Moda je da žena u blagdanskim danima na sebi nosi sve što posjeduje jer je to njezin miraz, njega se ne dira osim u doista bezizlaznim situacijama. Ona želi miraz netaknut predati svojoj djeci.
U benkovačkom kraju, gdje smo se zaustavili žene nose prstenje na svim prstima, ponekad i po dva ili tri na svakom. Najčešće su debeli i široki, ukrašeni kamenjem u boji.
Treba primijetiti da, kako u Istri i Dalmaciji seljanke nikad ne bi pristale nositi lažni nakit, za njih je to pitanje časti.
Zato, kada smo pokušavali nabaviti nakit zbog njegove forme, kao uzorak, nikad ga nismo uspijevali pronaći u bakru i morali smo potrošiti poprilične svote novaca na našu malu kolekciju, premda onda predstavlja tek jedan segment naših istraživanja.”
Ovako završava impresija putopisca o nakitu u nekim dijelovima naših krajeva. U nekom budućem članku, bit će riječi o drugim zanimljivim impresijama i zabilješkama koje je na svojim putovanjima Yriarte primjećivao.
