Predaja o nastanku Peckog jezera tajnovita je kao i jezero koje je do Drugog svjetskog rata bilo omiljeno izletište Petrinjaca i njihovih gostiju. Tajnovit je i nestanak Peckog jezera u šumovitom okruženju romantičnog krajolika Hrastovačke gore na području grada Petrinje.
Uz postanak i nestanak jezera, narodna je mašta isplela priče koje se i danas čuvaju na njegovu dnu.
Tako pjesnik Ivan pl. Trnski koji je službovao u Petrinji u stožeru Druge banske pukovnije od 1841. do 1842. godine napisao je pjesmu Prokletnik u Peckom jezeru koja je objavljena u Viencu 1869. U svojoj baladi piše o prokletstvu bana zbog njegove nevjere banici, kao i o postanku ovog jezera od njezinih suza. Prokletnik je živio na dnu jezera, a čim bi čuo da se netko kupa, povukao bi nesretnika na dno. Nadalje, priča je to o pastiru i njegovoj ljubavi prema djevojci koja je svaki dan uz jezero vezla ruho za njihovo vjenčanje.
Dok je ona vezla i krajičkom ga oka gledala, on je bezbrižno plivao i vodom ju prskao. Tada su se zatalasali valovi po jezeru koje je osjetio prokletnik ban, povukao ga na dno i okovao ga zlatnim lancima. Djevojka je gorko zaplakala te je počela zapomagati i moliti bana da joj pusti dragoga. Kako je voda na jezeru ostala nepomična, djevojka je za svojim dragim uskočila u jezero. No, tada se ban smilovao i pastira oslobodio okova te ga na svojim rukama izvukao iz vode, a potom i djevojku. Nekada prokletnik, a sada već sijedi starac, izjavio je da ih je njihova vjera u ljubav spasila.
Izvornu je pjesmu moguće pročitati u nastavku:
Ivan pl. Trnski
Prokletnik u Peckom jezeru*
*Pecko je jezero u prvoj Banskoj pukovniji na gori povrh sela Peckoga otprilike jedan sat hoda od Petrinje daleko; narod onuda, sbilja priča, da je u jezeru neki prokletnik, koji kad osjeti, da se tko kupa u jezeru, povuče smjeoca u vodu i okuje ga u zlatne negve (okovi, lanci).
Od Peckoga k sjeveru
U gorskome jezeru,
Odkle vidiš Klinac grad,
Kupao se pastir mlad,
Po jezeru pljeskao,
Dragu vodom prskao.
Jer na istoj glavici
Na zelenoj travici
Draga šila bieli bez,
Po njem vezla sitan vez,
Te će ruho imati,
U kom će se vjenčati.
Vezak vezla pomnjivo,
Pogledala kradljivo
Na miloga vojna svog.
Čuvao ga dobar Bog,
Ako ban ga prokleti
U jezeru osjeti!
Jerbo priča svjetina,
A morda je istina,
Da je neki bludnik ban
Na dnu vode noć i dan
Proklet u tom jezeru
Za veliku nevjeru.
Proklela ga banica,
Proklela ga granica,
Prokleo ga star i mlad;
Zlu je svakom bio rad;
A jezero ovo je
od plača mu gospoje.
I ban sbilja prokleti
lelijanje osjeti,
I na bieli zirne zrak,
Te pastirov sgrabi krak,
I š njim žurno umine
U jezera dubine.
A draga mu zaplakala,
Do jezera doskaka
I proklečke u taj čas
Zavapila u sav glas:
„Kleti bane za Boga
Daj mi moga dragoga“.
Ali vrieme otiče,
Jezero se ne miče.
Žalostan joj ovaj viek.
Samo joj je jedan liek:
U jezero skočila,
Nebi l’ smrti sdružila!
Već se draga davila
Proklet ban se pomila,
Na rukuh mu mokar sav
Mladi pastir živ i zdrav,
S nogu krasna junoše (snažne)
Zlatni lanci spadoše.
I dragu mu izvadi,
Na brieg drage posadi;
Veli starac biel ko snieg:
„Vjeru držite vieka sveg,
sila vjerne ljubavi
Ovaj put vas izbavi!“
Đuro Arnold
Priča s Peckoga jezera
Uz jezerce Pecko, tiho i duboko
Dvorac se bjelasa škrta bogatuna;
Taki rijetko vidi smrtno ljudsko oko,
Njim bi dičila se ista carska kruna.
Ali gazdu ipak kadgod brige more,
Na kom liče jednom blago ostat velje;
Njegvoj ženi davno već ne rude zore,
Njemu pak na glavi kose svagdan bjelje.
Jedinici kćerci treba naći muža,
dašto bogatuna – da ne troši v’jena (miraz);
Danas jošte cvati ko širaska ruža,
Ali sutra može puka bit joj sjena.
Na jezerca tiha suprotnome kraju
Koliba se zguri pod granatim dubom;
Kroz napukle daske već i zvijezde sjaju,
A vihor je sorit pr’jeti šakom grubom.
Ovdje ribar mladi poput pustinjaka
Kukavna života provodi si danke,
Pa od rane zore do večernjeg mraka
U jezerce baca svoje mreže tanke.
Al samoća bi mu čame bih puna
I zlovolje crne nepresušnim vrelom,
Da se svakog jutra kćerca bogatuna
Ne vozika tuda u svom čamcu b’jelom.
Kod kolibe staje, sa ribarom zbori
Svakog dana dulje, svakog časa vruće
–
Rekao bih skoro, da im srce mori
Neko uzajamno slađahno čeznuće.
Al bogatun reče jednog dana kćeri:
„Našo sam ti dušo imućnoga gosu,
On bi znao sutra doći da te vjeri,
Hoćeš li ga primit kao ruža rosu?“
Kćerci bogatuna zamagli se časom
Kao da u propast zirnula je crnu;
Al se odmah sabra pa svećanim glasom
Ko pri zaklinjanju ocu otpovrnu:
„Na samrti dobra majka šapnula mi,
da ne primim prosca meni nepoznata –
samo ljubav sv’jetli u života tami
a sve drugo mrkne bilo baš od zlata.“
„Znaš li ti za takvog?“
„Dašto“, kćerca lanu, „Onkraj na jezercu ribanjem se bavi …“
Licem bogatuna miške igrat stanu
Sada ko u gn’jevu, sada ko u stravi.
„Jesi l’ s uma sišla,“ ciknu, „d’jete drago,
Ubogoga da bi pošla za ribara?
Zar sam v’jeka c’jelog teko za to blago
pa sa silna zgrno do uvrh ambara?“
„Da sam na mu pomislio ikad,
Tobom da ću grudi jednoć kitit gladnu –
Ne, ne, pamti, na to ne ću pristat nikad,
Radije jezerca znao bih te na dnu!“
Stoga zbora kćerca časkom se ustobi,
Bilo joj ko kroza nj tek da kletve zvone;
Onda prema noćnoj muče jurne sobi
I na mekan ležaj kao mrva klone …
Već se ponoć bliži. Krajem sve baš spava,
Samo kćerci nisu oka snova stisli;
Logom još se vrze … sva joj gori glava
Od očajne borbe suprotnijeh misli.
Izbora li teška i odluke kobne:
Med majčinim svjetom i očevim hirom
Kad na svakoj strani crne sjene grobne
Straše svojih oči neprijaznim gvirom!
Sad se trže, skoči ko da umom šenu
I po škrinji svojoj prevrće od’jela …
Sada svadben – ruho eto na se djenu
I zakiti kosu v’jencem cv’jeća b’jela.
Sad se, gle, niz stube tiho, tiho spušta …
Na jezercu staje i u čamac sjeda …
Sad odmiče žurno bez šuma i šušta,
A prati je samo mjesečina bl’jeda.
Na jezerca sr’jedi gurnu na stran vesla.
„Na cilju sam, klikne. Ne trebam vas više!“
S vlastitoga glasa sva se eto stresla
Pa će, slušaj sada, zborit čuha tiše:
„Ovdje ću ugodit valjda svima – svima,
Majci, jerbo ne ću za nedraga poći,
Ocu, jer me voli znati tu na dnimna,
Dragom, jer će sjutra stalno za mnom doći …“
I sad ispravi se … strmoglavce baci
U jezerca tamna strahotnu dubinu …
Časkom šum … a onda tiho ko u raci
–
Mjesec pak od groze, gle za oblak minu.
Danas niti dvorca, nit kolibe ima,
Sve su davno duga razgrabila ljeta;
Ali priča udilj novi oblik prima,
Pa ko čarna ruža uv’jek dalje cvjeta.
Tako mi je starac iz okolnog sela
uz čašicu vina pripov’jedo milo:
Da i bogatunu pamet se je smela,
Kad je razabrao, što li sve se zbilo.
Zapalio dvorac … pokupio v’jeno …
Pa ga potopio brz u mahnitosti;
Onda se je nekud krišom na put djeno
–
Bog bi znao, gdje mu sada trunu kosti!
„A što bi s ribarom?“ prekinuh starinu
„Toga, reče, sinko, nikada ne doznah;
Bit će, da se i sam baci u dubinu,
Što života sreću proguta mu grozna.“
„Zato kad u jesen već opusti loza,
A jezercem pane laka magla siva
Njime se u čamcu b’jelom dvoje voza
I za razgovora strastveno cjeliva.“
