Jednom proljetnog ožujku 1797. godine u uvalicu čiovskog škvera je pristala Tetida, lađa mletačkog kapetana Mavra. Uspinjući se prema samostanu Dridu, Mavro je sa zadovoljstvom promatrao svoju prelijepu, tek nedavno porinutu lađu, trogirsku luku, te stoljetne masline, rascvale bademe i zelene brežuljke kojima je Trogir bio okružen.
Mavro je osjetio potrebu za odlaskom do samostana i uživanjem u predivnom pogledu i svježem zraku nakon više tjedana života u škveru i udisanjakatranskog dima. Već desetak godina je plovio između Trogira i Venecije, bio je ne samo mlad i zdrav, već i bogat. Bio bi i sretan, da nije njegove neutažive pohote.
Dok je tako u mislima računao koliko zlatnika bi mogao dobiti za konoplju i vino s Tetide (i na koje će venecijanske ljepotice te zlatnike potrošiti), prenuo ga je nečiji predivni glas. Stojeći iza čempresa, Mavro primijeti da glas pripada mladoj djevojci u crvenom prsluku. Koračala je putem pjevajući, a da ga nije primijetila.
Mavro izađe pred nju, a djevojka se skameni poput prestrašene ptice. Nakon što joj se približio, Mavro uvidi da je djevojka ne samo jako lijepa, nego i vrlo mlada. Na glavi je nosila vrč, a za prslukom zadjenutu grančicu punu bijelih latica.
Već od prvog trenutka Mavro je bio očaran njome; činila mu se čistom i neiskvarenom poput vile.
Iako je bio Mlečanin, Mavro je zbog svog čestog boravka u Dalmaciji tečno govorio hrvatski, pa se obrati plahoj djevojci i pokuša saznati ponešto o njoj.
Crvenjevši se, Marija (tako se zvala) mu odgovori da prodaje mlijeko, a na svijetu ima jedino baku (roditelji su joj bili mrtvi već duži niz godina).
Vidjevši priliku, prepredeni Mavro nagovori Mariju da mu svako jutro donosi vrč svježeg mlijeka na brod. Plaćao joj je u zlatu, a nevina djevojka je, misleći na bolesnu baku i ništa ne sumnjajući, prihvatila.
Mavrina strast za Mariju je rasla iz dana u dan, ali je uspijevao ničim to ne pokazati – imao je nevjerojatnu snagu volje i strpljenje, koji su bili rezultat njegova iskustva kao pomorca i kapetana broda.
Iako se trudio biti ravnodušan prema njoj, pobrinuo se da nitko na brodu ne bude zao prema Mariji; nije dopuštao da joj itko kaže koju ružnu riječ.
Nakon kraćeg vremena, djevojka je stekla potpuno povjerenje u njega, a upravo to je bilo ono što je Mavro želio.
Nekoliko dana prije proljetnog ekvinocija, Tetida je već bilanakrcana robom koju će prodati u Veneciji, pa je kapetan zapovijedio da sve bude spremno za polazak.
Marija je, kao i inače, donijela i toga jutra mlijeko u Mavrinu kabinu, ni ne sluteći njegov zao naum.
Ovog puta Mavro joj je dao nekoliko zlatnika, ali poštena djevojka ih nije htjela primiti, već je zadržala jedan, a ostalo mu vratila.
U tom trenutku osjeti nekakav mirisni dim kako je obavija, te se onesvijesti i padne na pod kabine. Na Mlečanina trave nisu djelovale, budući da se on na njih davno bio priviknuo.
Djevojka se pomaloosvijesti, ali nedovoljno da pobjegne ili se obrani, a Mavro skoči na nju poput pohlepne zvijeri, potrga joj cvijeće i oskvrne tijelo, a zatim je izbaci na obalu i otplovi.
Tako slomljena i oskvrnjena, Marija se dovuče do samostana Drida i u suzama ispriča fra Andriji, svome zaštitniku, o nesreći koja ju je zadesila. Njene riječi su natjerale i svećenika u gorak plač.
Baš u tom trenutku ugledaju Mlečaninovu brodicu kako brzo plovi za Veneciju, gonjena jakim vjetrom. Fra Andrija zatim iznese iz crkve križ i počne se
moliti.
Za manje od pola sata, veliki crni oblaci su nadvisili Tetidu, a zapuhao je suprotni vjetar, ometajući joj plovidbu. Mavro uskoro uvidi da ne može nastaviti po ovakvom vremenu, ali ne želeći se vratiti u Trogir zbog svog zlodjela, pokuša skrenuti prema uvali u Drveniku, no zbog jake oluje se uopće nije moglo upravljati brodom.
Odjednom jak nalet vjetra zahvati jedro, koje odbaci Mavra daleko u more. Njegova posada ga nije ni pokušala spasiti, budući da su i sami bili u smrtnoj
opasnosti. Oluja se uskoro toliko pojačala da je brod odbacila sve do rta Cumbrijana.
Tetida je bila potpuno uništena, a mornari su se jedva spjeli spasiti.
Tri dana, leš kapetana Mavra je nađen na žalu blizu crkvice Gospe Pokraj Mora ispod Vilina Doca u okolici Trogira
