fbpx
Prije Jadran filma postojao je Ocean, zaboravljeni Hollywood na Knežiji koji skriva triler priču o snovima, ambiciji i uništenju
Foto: Blaga & misterije
Zaboravljena mjesta

Prije Jadran filma postojao je Ocean, zaboravljeni Hollywood na Knežiji koji skriva triler priču o snovima, ambiciji i uništenju

29.12.2019. Ivana Horvatek

Godina je 1925. i grad pod Medvednicom još nije stigao do Save. Grade se tvornice i radionice, trgovine i štedionice, niču kavane, a upravo je otvorena i „Esplanada”, najluksuzniji hotel tog vremena i mjesto gdje putnici koji stižu Orient Expressom mogu dolično predahnuti. Vizija o „Bijelom Zagrebu” – europskoj metropoli gradonačelnika Vjekoslava Heinzela čini se, postaje stvarna.

Sve to, sa savskih obala tamo gdje je danas blizu Knežija promatra filmski ekscentrik, glumac, poduzetnik i pustolov Franjo Ledić koji također ima viziju: tu na livadi koja se proteže sve do Horvaćanske, sagradit će najveći filmski studio. Zagreb će biti kao Hollywood, i neće proći dugo dok najslavnije filmske zvijezde ne počnu šetati promenadom! Nazvat će ga Ocean film, ali hirovito i znakovito, Franjo Ledić preimenovat će ga u Jadran film.

Izmiče i 2019 godina. Zarastala metalna ograda zbog manje vegetacije omogućuje bolji pogled na sada omalenu parcelu okruženu cestom, novogradnjama i nekim drugim snovima. Iza zida koji s vanjske strane nosi jumbo plakate koji potiču daljnji razvoj potrošačkog društva gori vatra.

Uz nju stoji nekoliko zamotanih ljudi koji ovo mjesto propalih snova nazivaju povremenim domom. Kroz smeće i druge ostatatke sve što čovjeku više ne treba, probijamo se do prvih zgrada zaboravljenog ledićevog filmskog studija koji je u minulim godinama postao poznat i kao vila Kiseljak, ali i kao prvi zagrebački skvot.

Foto: Vila Kiseljak/Film studio Ocean

Filmska priča, rekli bi današnji promatrači, zapravo počinje 1908. godine na sajmištu u Iloku gdje tada 16-godišnji Franjo Ledić prvi puta vidi pokretne slike. Rodom iz Dervente, Ledić teško zaboravlja što je vidio i već sljedeće godine odlazi u Budimpeštu. Novu 1910., čini se, slavi u Beču a 1911. godinu provodi u Pragu otkud odlazi u Berlin, tadašnju prijestolnicu filmske industrije gdje čini se, uspijeva ostvariti svoje snove. Filmom se počinje baviti profesionalno.

Bio je statist-glumac, šminker, crtač i postavljač dekoracija. Stekao je veliku praksu te su ga zaposlili kao asistenta kod poznatog njemačkog sineasta Ernsta Lubischa. Svugdje je nailazio na razumijevanje kod stvaraoca filma te je njihovim zagovorom dalje napredovao. Godine 1919./20. u Berlinu pokrenuo je svoju filmsku industriju, nazvavši svoj studio Ocean film i snima film o ukletom dvorcu „Angelo –misterij Zmajgrada“ koji premijeru doživljava 13. veljače 1920. godine. Nakon uspjeha u Berlinu, film je prikazan i u Hrvatskoj 1921. godine u Balkan kinu. Godine 1921. odlazi u Milano te snima nekoliko filmova i konačno stiže u Zagreb gdje se proglašava „prvim jugoslavenskim filmskim režiserom“, osniva tvrtku Ocean film koju kasnije preimenuje u Jadran film i kupuje zemljište koje seže od današnjeg početka Horvaćanske do Save.

Odmah po završetku formalno – pravnih procedura, Ledić podiže filmski kompleks koji naziva „jugoslavenski Hollywood“. Njegov suvremenik Oktavijan Miletić pisao je 1927. o filmskom gradu -”Ideju o izgradnji filmskog grada, prvi je još 1925. godine otvorio Franjo Ledić. On je shvativši da za snimanje u produkciji svoje tvrtke Ocean film nema adekvatnog prostora, naručio nacrte filmskog grada, točnije sustava filmskih studija.

Nacrte je izradio E. Banutay, no kako Ledić nije s njim bio zadovoljan, sljedeće godine mijenja naziv tvrtke u Jadran-film k.d. (podnaslovivši ga Jugoslavenski Hollywood) te prema vlastitim nacrtima gradi studio na Horvaćanskoj cesti u Zagrebu, blizu Savskog mosta.”

Neobična i slikovita arhitektura glavne zgrade, oblikovana u duhu secesije, služila je ujedno i kao scenografija kod snimanja filmova. U dvorištu studija Ledić je sagradio kulu upravne zgrade, pomoćne tehničke prostorije, posebno kućicu za glumce, veliku halu za snimanje intimnih scena i uredio na otvorenom veliki prostor za masovne prizore. Za snimanje je korišten i prostor oko zgrade, ali i livada koja je sezala do Save.

Po otvorenju Franjo Ledić odmah počinje snimati horor film o Romima “Ciganska krv – dobrotvorka Balkana”, priču o ljubavi, strasti, ubojstvu i potjeri smještenoj u savske čerge. Film nikada nije bio dovršen, a Ledić iz nepoznatog razloga završava u zatvoru. Umjesto velikog filmskog grada, tako je izgrađen tek mali studio na Horvaćanskoj cesti.

Je li Franjo Ledić na koncu odustao zbog zasićenosti ili dugova te zašto odlazi u zatvor, ostaje nepoznanica, no poznato je kako je 1927. godine prodao teren i zgrade Franji Kiseljaku koji je prostor uredio a u zgradu koristio kao svoju vilu. Zbog toga se još i sada ta lokacija ponekad naziva i Vila Kiseljak. Do osamdesetih se u njoj živjelo, neko je vrijeme bila svinjac, a kasnije postaje poznata i kao prvi zagrebački skvot.

Foto: Blaga&misterije

S druge strane, Franjo Ledić pokreće filmski žurnal „Zvono“ koji se sastojao od kratkih reportaža koje su se puštale uoči projekcije filmova. Svoj je buran i lakomislen život nastavio voditi i izvan Zagreba, a reportaže je stvarao putujući Kraljevinom Jugoslavijom i snimajući narodne običaje, kulturne i sportske manifestacije.

Tridesetih godina, ionako malobrojni podaci o njegovu životu bivaju još malobrojniji, njegovo se ime ponovo pojavljuje tek početkom Drugog svjetskog rata na popisu radnika Državno slikopisnog zavoda NDH, u odjelu za filmske žurnale. Kao navodni pristaša Pavelićevog režima, interniran je nakon rata i povukao se iz javnog života.

Tijekom sljedećih desetljeća, hrvatska filmska industrija i dalje pokušava sagraditi svoj “filmski grad”. Prvi pokušaj, srpskog poduzetnika Mikija Đorđevića, kupovinom gostionice Stjepana Malidnija i stvaranjem “filmskog grada maldinovca” je propao nakon uplaćene akontacije kada je poduzetnik nestao u ratnom vihoru. 1942. se pojavljuje vijest o projektu filmskog grada uz cestu Sveta Nedelja – Samobor, no 1943. se počinje graditi filmski grad na Lašćini, koji je, navodno, 1945., bio dovršen.

Foto: Blaga&misterije

U međuvremenu, od prvog filmskog studija Franje Ledića ostajalo je sve manje i njegova je povijest krenula u sasvim drugom smjeru. Novi je vlasnik Franjo Kiseljak uskoro zbog pokušaja ubojstva morao pobjeći iz zemlje, pa ime Kiseljak ostaje i zbog stanovite kiselosti koja do danas okružuje to mjesto na Knežiji. U jesen 2002. godine, Ocean film, odnosno Jadran film, odnosno vila Kiseljak postaje poznata kao prvi uspješni pokušaj skvotiranja u Zagrebu.

U to doba je prostor studija bio poznatiji pod nazivom Vila Kiseljak ili jednostavno “Skvot na Knežiji”. Iako su više puta posjećivani od strane policije, skvoteri s Knežije uporno su se iznova vraćali u ovaj prostor. U njemu su organizirali i koncerte punk bendova što je privlačilo i ostale alternativne subkulture. Nakon nekoliko godina boravka napuštaju taj prostor i preseljavaju se u zgradu tvornice Medika gdje osnivaju Autonomni kulturni centar koji i danas tamo djeluje.

Osuđen na propast

Danas je kuća potpuno devastirana, ostali su samo goli zidovi. Okolni prostor nalikuje pravoj džungli te pojedincima služi kao odlagalište građevinskog otpada. Lokacija površine pola hektara stoji neiskorištena i potencijalni je izvor zaraze i idealno stanište za divlje životinje. Ono što je nekada bio prvi filmski studio, danas je uz odlagalište otpada, i utočiste beskućnika i ovisnika.

Vila Kiseljak odnosno zgrada Ocean filma u vlasništvu je grada Zagreba i zaštićeno je kulturno dobro (pojedinačno) upisano u Registar kulturnih dobara RH – Listu zaštićenih kulturnih dobara, pod oznakom Z-3673. Na službenim stranicama Ministarstva kulture koje bi se trebalo brinuti o zaštiti ovog objekta stoji kako su „unatoč lošem građevinskom stanju sačuvani osnovni gabariti, prostorni raspored, te niz izvornih arhitektonskih detalja, što omogućuje obnovu i revitalizaciju. Glavna zgrada filmskog studija zbog svojih kulturno-povijesnih vrijednosti te kao arhitektonski najvrjedniji dio ovog kompleksa predviđena je za zaštitu.”

Također, na sjednici Hrvatskog vijeća za kulturno dobro održanoj 7. travnja 2017. doneseno je mišljenje kako bi se zgrada Ocean filma trebala uklonit „budući da je znatno oštećena, neodržavana i u ruševnom stanju.” Vijeće je stoga prihvatilo zahtjev Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu za uklanjanje zgrade Ocean filma i izgradnju nove metodom faksimila.

No, do dana današnjeg ništa se nije dogodilo te je ovaj vrijedni kulturni spomenik osuđen na propast i zaborav. Iako u raspadnutom stanju, ovaj ruševni objekt pokazuje da se radi o neprocjenjivoj građevini od velikog kulturnog značaja. Ono priča priču koliko držimo do zanimljivih i relevantnih stvari. Gomila smeća u ovom nezamislivom dvorištu svjedoči o nama, o našem nemaru i nebrizi.Ostaci namještaja, oduran smrad, nagomilana hrana pričaju priču za sebe.

Umjesto da se ponosimo jedinstvenim primjerom filmskog studija u Europi, mi ga zatrpavamo otpadom.

izvor: Daniel Rafaelić, Kinematografija u NDH; Mia Maros, Zaštita audiovizualne baštine: studija slučaja “muzej filma”; Vesna Leiner, Grad filma –tvornica snova–Zagreb; Gerhard Ledić,  PutoFilmijade