Na južnohrvatskom prostoru za razdoblje između 1443. i 1747. godine dosad su otkriveni i sačuvani ukupni podatci o 29 slučajeva nekog oblika suđenja za magijske zločine, a u koje su bile uključene ukupno 53 osobe. Iako ne nalazimo toliko iscrpnu dokumentaciju kao primjerice za sjever Hrvatske, to ne znači da se progoni vještica nisu događali i južno.
U nastavku su opisani slučajevi progona vještica zabilježeni u mjestima uz istočnu obalu Jadranskog mora. Ono što primjećujemo ovdje jest da kazna spaljivanjem nije toliko uobičajena kao na kopnu. Međutim, osobe koje su bile optužene da su vještice ili pak iskazale da su vilenice, svejedno su bile fatalno kažnjene. Svaka je skončala na svoj način, više ili manje nasilno, ali optužba je bila vazda zajednička- šurovanje s vragom i vještičarstvo. Nečija riječ potkrepljena interesnim lažima mogućih svjedoka je bila dovoljna da se ženi sudi. Bezvremenski je to scenarij ljudskoga roda.
Ovdje ćemo navesti nekoliko najzanimljivijih primjera koje je detaljnije moguće pročitati u nastavku te prateći priložene poveznice.
Slučaj Mrne i Dobre u Šibeniku
Najstariji i najpoznatiji slučaj suđenja za vještičarstvo u Dalmaciji je onaj u Šibeniku od 1. do 19. kolovoza 1443. godine. Vodili su ga šibenski biskup Juraj i trogirski inkvizitor i franjevac Ivan Trogirski. Proces je zapisan u trećoj knjizi šibenskoga biskupskog arhiva kao Parnica protiv Mrne, udovice pokojnoga Ratka, i Dobre, njezine kćeri.
Privedena je prvo Mrna, o kojoj se po šibenskim kućama počelo pričati da je vještica i da ima ugovor s vragom. Pod torturom navela je i svoju kći Dobru kao vješticu i da je začarala bogatog šibenskog plemića. Objema se sudilo jer su obje, potaknute mučenjem, priznale optužbe- kako postojeće, tako i naknadne. Pri čitanju optužnice u Kneževoj palači u Šibeniku, obje su se odbile braniti zbog prijetnje novom torturom. Osuđene su na javni linč jašući magarca kroz grad, žigosanje trima pečatima na licu te progon iz grada.
Odvedene su u tamnicu da dočekaju svoju kaznu, koja je u kontekstu progona vještica, bila relativno blaga, ali i dalje društveno vrlo teška. Međutim, ujutro devetog dana od čitanja kazne, tamnica je bila prazna. Majka i kći su umakle i kazna nikada nije provedena.
O tom je slučaju detaljnije moguće pročitati na ovoj poveznici ili u nastavku:
Pričalo se da su Mrna i Dobra iz Šibenika vještice, uhićene i mučene, priznale su i pobjegle biskupu
Splitski liječnik poginuo spašavajući vješticu
Na splitskom području sačuvan je, ne detaljno, slučaj u kojem je tijekom borbi Splićana s Osmanlijama u 16. stoljeću jedna djevojka optužena za vještičarstvo.
Točnije 1573. godine je jednom pustinjaku s Marjana navodno priznala da je vještica i da je sklopila ugovor s đavlom. Spasio ju je splitski liječnik Rolando koji je, međutim, spašavajući je s lomače, izgubio život.
Magijski zločini u Dubrovniku
Najviše je i najbolje sačuvanih slučajeva s prostora Dubrovačke Republike. Najstariji sačuvani poznati slučaj suđenja za magijski zločin u Dubrovniku zbio se polovicom 16. stoljeća. Tada je (u spisima neimenovana, op. a.) žena optužena da je magijskim putem izazvala gluhoću kod dubrovačkog plemića Sabe Bobaljevića. Dubrovački je to renesansni pjesnik, Držićev suvremenik i znanac koji je vodio izrazito promiskuitetan život.
Ovaj slučaj je izuzetno zanimljiv jer je tadašnja dubrovačka vlast za mišljenje upitala uglednog portugalskog liječnika Amatusa Lusitanusa. Običaj je, naime, u ostatku Europe i hrvatskog povijesnog prostora bio da se za takve slučajeve pozove teolog ili pravnik- svakako ne liječnik. Amatus je tako zabilježio tijek svog istraživanja pod nazivom “Liječenje 87. O nekakvoj obmani, da je raskalašena žena čarolijama izazvala gluhoću kod nekog mladića” kao bilješku u svojoj knjizi Sedam centurija o medicinskome liječenju.
Oslobodio je optuženu vilenicu razotkrivši Sabinu razvratnost. Zaključio je kako je plemićeva gluhoća nastala zbog sifilisa koji mu je prenijela ta stanovita žena- optužena tek za raskalašenost za koju joj ipak ne mogu suditi.
Od vješanja do puštanja
Ostali detaljnije poznati slučajevi zbili su se u periodu od 1660. godine do 1742. godine. U tom razdoblju, žene koje su bivale optužene da su vještice i vilenice su nemilosrdno mučene. Priznavale su jezive zločine koje nikada nisu počinile. Tek su potvrđivale insinuacije inkvizitora te sumanuto navodile imena raznih drugih žena. Nekima je savjetovano da sve priznaju jer će se tako spasiti daljnje torture. Nekima je pak rečeno da će se potpuno osloboditi ako priznaju zločine za koje ih se tereti.
Neke naivne, ali većina izmučena nevjerojatnim dugotrajnim torturama, prihvaćale su bespogovorno sve optužbe. Po priznanju, žene su bile optužene i kažnjene. U slučaju opisanome 1660. godine, dvije žene su tako kažnjene vješanjem. Trideset godina kasnije, u drugom slučaju pak Kata i Vica priznaju da su vještice. Zbilo se to na nagovor fratra ispovjednika koji ih je posjetio u tamnici, sve kako bi se izbjegla daljnja inkvizicija i omogućilo oslobođenje. Obje su osuđene na javni linč, šibanje, žigosanje i progon. Kata kaznu nije izvršila jer je ubrzo umrla u zatvoru zbog loših zatvorskih uvjeta.
U slučaju iz 1742. protiv Anice i sudionica dubrovačke su vlasti zatražile pravno mišljenje državnog teologa, franjevca Sebastijana Slade Dolcija. On ih je upozorio na to da samo priznanje optuženica nije dovoljna dokazna osnova za osuđujuću presudu. Isto tako svjedočenje jedne optuženice protiv druge nije pravno valjano. Senat je posljedično tražio ispravak zbog načina vođenja procesa postavljanjem sugestivnih pitanja. Anica je tako izbjegla smrtnu kaznu. Kažnjena je tek izlaganjem javnoj sramoti na Orlandovom stupu.
Detaljnije o slučajevima u Dubrovniku moguće je pročitati prateći ovu poveznicu ili u nastavku:
Kad su ženu optužili da je oglušila pjesnika, vlast se obratila uglednom portugalskom liječniku
Vilenice u Komiži
Najstariji sačuvani zapis na južnohrvatskome povijesnom prostoru koji spominje vilenice datira dvadeset pet godina prije ovih dubrovačkih slučajeva.
Inkvizicija je zabilježena 19. svibnja 1634. godine. Tada je kapelan Komiže na otoku Visu Jakov Foretić pred vizitatorom i kapitularnim vikarom Ivanom Ivaniševićem optužio dvije žene, Lukreciju Mihatović, suprugu Mihovila Mihatovića, i Margaritu Brzigavac, suprugu Marka Brizgavca, da se bave liječenjem travama i da se druže s vilama koje ih podučavaju o vrstama trava za liječenje. Vikar Ivanišević je zabranio Margariti Brizgavac da se dalje bavi tim poslom.
U Konavlima čest seoski linč
Inkvizicija se provodila i u Konavlima i okolici. Jedan dio optuženih je bio adekvatno sudski procesuiran i utamničen, bez fatalnih presuda. Ipak, presudili su im iznimno teški zatvorski uvjeti. Ostali zabilježeni progoni vještica na ovom području navode nasilne seoske linčeve, iz kojih se mnoge žene nisu izvukle žive.
U Mitrovićima, zaseoku Vitaljine na krajnjem jugu Konavala, 1675. i 1676. godine optužena je skupina navodnih vještica. Optuženo je ukupno deset osoba, od kojih je pet umrlo u dubrovačkoj tamnici.
U Konavlima seljani su tijekom seoskog linča deset godina kasnije sami pogubili svoju suseljanku Stanu Nikolinu, za koju su posumnjali da je vještica.
U drugom pak slučaju, u selu Gornja Vrućica 1687. godine seljani su Maru Vickovu optužili da je vještica i spuštali u duboku jamu (“…kalali njekoliko pasa u rečenu jamu kojoj se ne zna ima li dna”) ne bi li priznala tko su još vještice u selu. Zatim su je kolektivno istukli i ponizili da bi izvukli priznanje iz nje (“…ma još vas puk od sela razdo joj je haljine, bili, lupali i podizali mace i biljim lupali da spovijeda koga je iz jela”). Tek ih je sabranost lokalnoga glavara potaknula da obustave svoju “istragu” i slučaj prepuste državnim tijelima (“…braćo, ne činimo još ništa dokle ne upitamo Pravdu.”).
Svjedočanstvo iz Boke Kotorske
U Boki kotorskoj jedna je Bokeljka optužena za vještičarstvo na suđenju izjavila: “Kazat ću sudu način kojega smo se držale kada smo sisale krv rečenom djetetu. Odredismo između nas, tri vještice, dan kada ćemo dići s ovoga svijeta rečenog dječaka i, kada je bilo uvečer, nakon dva sata noći, sastasmo se u kući Stane Perove i, pošto smo se svukle gole, stale smo ispod nape i, pošto smo namazale cijelo tijelo nekom tekućinom koja je zelena kao trava, a koju nam je dala Stane Perova u lončiću, poletjesmo sve tri kroz dimnjak i dođosmo nevidljivo u kuću Sava Stijepova u koju se uvukosmo kroz otvor njegova dimnjaka.
Pošto smo ušle u prostoriju gdje ležaše dijete i, pošto smo sve tri u obliku sićušnih leptirića što lete po zraku prošle kroz usta i doprle do srca djeteta, posisasmo onu krv koja ga održava u životu i, pošto smo izišle istim putem kojim smo i ušle, svaka od nas pođe svojoj kući bljujući posisanu krv koju smo popile, a koju smo kasnije, kada smo bile pozvane, vratile i dale mu je kroz usta.”
Inkvizicija u Istri i Kvarneru
Sačuvanih podataka za Istru nema mnogo. Zna se da je vođeno nekoliko postupaka koje je vodila mletačka inkvizicija, od kojih je posljednji bio 1632. godine u Svetvinčenatu.
U Kastvu su održana suđenja za magijske zločine 1625. i 1626. godine. 1716. godine optuženo je i pogubljeno četrnaest osoba, sedam muškaraca i sedam žena.
Članak je sufinanciran iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije RH, temeljem javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
