Nekada su konjanici i četveroprezi hitali prašnjavom cestom od Varaždina prema Zagrebu baš kroz klanac na samim obroncima Ivančice. U Podrutama, sjena duboke šume konačno je nestala i putnik se našao pred samim ulazom u pitomo Hrvatsko zagorje.
Sada je između njega i kojeg god cilja stajala samo Bela. Prolazila su tako uz Belu teretna kola s hranom, municijom i luksuznom trgovačkom robom. Bilo je tu mirodija iz dalekih zemalja, umornih vojnika na putu iz dalekog rata, i onih mlađih koji su se prema klanju kretali istom cestom, samo u suprotnom smjeru.
Bilo je tu i izbjeglica, redovnika, nema tko kroz bezbrojne generacije nije prošao uz Belu, jer tko je bio njezin gospodar, bio je i gospodar strateški prevažnog prolaza koji je često značio razliku između života i smrti.
Za Belu se ratovalo i sudovalo. Bila je mjesto koje kroz stoljeća nije bilo moguće sigurno zaobići. Kroz godine, u neposrednoj blizini postojala su tri odvojene utvrde, dvora ili kaštela koji su nosili ime Bela.
Sve one nalaze se u neposrednoj blizini jedna od druge i danas su poznate pod imenom Pusta Bela, ruševna utvrda na vrhu brda, nedostupna Bela I koju prikazujemo u članku, te obližnja Bela II koja je čest motiv brojnih razglednica, oportunih snimatelja i prolaznika.
Ipak, Bela I je najzanimljivija zato što je nedostupna, sve do sada bila je samo slika izdaleka, mjesto na kojem pristup nije bio moguć i koje je svoju tajnu ljepotu ljubomorno čuvalo.
U njezinu blizinu pokušali su doći mnogi, sve kako bi ju po prvi put ovjekovječili. Snimali su je iz zraka, izdaleka, no nikad do sada ovako izbliza i nikad iznutra. Istraživači Blaga & misterija Belu su posjetili uz sve sigurnosne procedure i uz sva potrebna odobrenja. Fotografije i video nastali su tijekom posjeta.
Priča o Beli počinje u doba redovnika templara, a njihovim raspuštanjem 1312. godine imanje dolazi u vlasništvo drugog crkvenog reda- ivanovaca. Danas je ime Bela pojam za zaselak sa dva dvorca koji čine svaki za sebe jednu povijest staru tisuću godina.
Na vrhu brda što dominira prijelazom i odakle oko seže, s jedne strane do susjednog Grebengrada, a na drugu stranu prema Dravi i Mađarskoj, uzdizala se u ranom srednjem vijeku velika tvrđava crkvenog reda templara. Danas je ruševna i poznata pod nazivom Pusta Bela.
Tu je bilo sjedište odakle su templari upravljali svojim velikim imanjem koje se prostiralo sve do granice sa Štajerskom. Tvrđava se u povijesnim dokumentima spominje već 1163. godine.
Raspuštanjem templara imanje dolazi u vlasništvo ivanovaca, srednjovjekovnog redovničkog reda sv. Ivana Jeruzalemskog, Za svoj su rad dobivali posjede u svim zapadnim kršćanskim zemljama, a u Hrvatskoj se pojavljuju u drugoj polovici 12. stoljeća. Vjeruje se da su se u Hrvatskoj prvi put naselili u blizini rijeke Drave.
Stoga je Bela, ili njezina okolica, vjerojatno i prvo boravište tog reda u nas čiju slavu danas baštini Red malteških vitezova. Ni oni nisu dugo vladali Belom. Posljednji put se spominju u dokumentima 1463. godine. U vrijeme svog posljednjeg spominjanja taj je neobični redovnički red počeo nestajati i gubiti svoj značaj.
Početak nevolje
Nevolje za Belu počinju poslije smrti kralja Andrije III početkom 14. stoljeća kada je osvajaju Henrik i Ivan Gissing, protivnici hrvatskoga kralja Karla Roberta I i pristaše ugarskoga kralja Ladislava.
Uz pomoć hrvatskog plemića Nikole Ludbreškog ivanovci ponovo postaju gospodari posjeda. Od 1434. godine, kada vlasnik Bele postaje hrvatski ban Matko Talovac, ona često mijenja gospodare.
Krajem 15. stoljeća imanje dolazi u vlasništvo kralja Matijaša Korvina, koji ga zajedno s cijelim Zagorjem daruje svom sinu, hrvatskom banu Ivanišu, a on mađarskim plemićima Tomi i Ladislavu Pethö de Gerse. Članovi te obitelji obavljali su u Hrvatskoj mnoge ugledne dužnosti i zato su dobili barunske i grofovske titule. Belskim su posjedom upravljali sve do 1730. godine.
Utvrda Bela stradala je u jakom požaru 1481. i u tom je požaru stradao arhiv obitelji Gottal (gospodari grada Gotalovca) koji su stare spise donijeli u Belu zbog straha pred turskim naletom. Kako je požar uništio tvrđavu, vlasnici su je napustili, a narod je ruševine prozvao Pustom Belom.
Prevažna Bela
Prijelaz preko Ivančice još je uvijek bio zanimljiv, a Bednja i Drava činile su dobru zaštitu prema sjeveru. Tu su i duboke, stare šume pune divljači. Zato je obitelj Pethö (vlasnici Bele) godine 1605. sagradila ispod stare tvrđave, novi kaštel (Belu I) s naglašenim strateškim elementima: jarkom oko grada, pomičnim mostom i pravokutnom branič-kulom na ulazu.
Prema jednom opisu iz 1607. godine Bela I imala je dva krila, u sredini visoki toranj, na uglovima četiri obrambene kule i pokretni most.
Danas je to jednokatni pravokutni objekt s trokatnom kulom na zapadnom pročelju i okružen obrambenim zidom koji na uglovima ima male okrugle kule, nastale vjerojatno u 18. stoljeću. Kaštel je adaptiran u dvorac, građen je od kamena, a pripada prvoj spomeničkoj kategoriji.
U 18. stoljeću, stotinjak metara od Bele I sagrađen je još jedan barokni dvorac (Bela II) čiji je tlocrt u obliku izduženog pravokutnika. Graditelj dvorca nije poznat ali postoje priče kako postoji podzemni tunel koji spaja ova dva dvorca.
Narod je u međuvremenu dvorce s gospodarskim zgradama nazvao Podbela, dok se sadašnje naselje koje se razvilo oko dvoraca, službeno naziva Bela.
Posljednji vlasnik Bele, ujedno i posljednji u obitelji, bio je Ivan Pethö koji je umro 1682. godine i otada pa do 1730. dobro je uživala njegova udovica Barbara. Nakon njene smrti Bela je pripala kraljevskoj upravi. Darovnicom cara Karla VI 1742. godine cijeli belski posjed s Ivancem, Cerjem i Jurketincem dobiva grof Ladislav Erdödy. Međutim, potomci obitelji Pethö po ženskoj lozi podigli su parnicu protiv Erdödya, koja je trajala 54 godine.
Imanje su uspjeli dobiti 1817. godine te su ga međusobno podijelili na petnaest obitelji. Belu su dobili plemići Josipović, Lovinčić i Barabaš, koji su je 1858. godine prodali barunu Metelu Ožegoviću Barlabaševačkom. U vlasništvu Ožegovića Bela doživljava svoju renesansu.
Renesansa
Metel je bio jedan od najistaknutijih progresivnih hrvatskih feudalaca koji je u političkom i kulturnom radu puno pridonio u borbi protiv austro-mađarskog hegemonizma. Predstavljao je hrvatski sabor u svim važnijim izaslanstvima, a jedno je vrijeme bio i kancelar hrvatske dvorske kancelarije u Beču.
Svoj dom u Beli pretvorio je u zaista lijepi ambijent. Dvorci su tada uređeni, obnovljeni su perivoji. Sakupljaju se najpoznatiji ljudi tog vremena u njegovoj Beli. Održavaju se glazbene večeri, čitaju se književna djela i recitira poezija.
Metel Ožegović umro je 1890. godine te je sahranjen u kapelici Marijina Uznesenja istočno od starog dvorca u Beli, zajedno sa suprugom Ivanom. U kapeli su do 1974. godine još stajale male orgulje iz druge polovice 18. stoljeća, pa su s orguljama iz Kapele Sv. Antuna u Matencima kraj Donje Stubice bile jedini očuvani primjerci u Hrvatskoj, a rijetki i u inozemstvu.
U vlasništvu obitelji Ožegović posjed ostaje do iza Drugoga svjetskog rata. Stariji je dvorac (Bela I.) odmah nacionaliziran, a u baroknom je dvorcu potomak te obitelji živio do 1952. kada ga je prodao općini.
Danas je Pusta Bela ruševina sakrivena šumom, dok Bela I predstavlja jedinstveni sačuvan primjer kulturnog krajolika, odnosno povezanosti kulturne baštine i prirode, te je spomenik prve spomeničke kategorije.
Bela I je u privatnom vlasništvu te se prodaje za 650.000 eura. Cijeli perivoj i dvorac okruženi su električnom ogradom i nisu otvoreni za javnost. Dvorac Bela II je djelomično obnovljen ali također nije otvoren za javnost.
Uz Belu su vezane i dvije legende. Jedna govori da su u Beli templari skrivali engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca (1157.-1199.) na njegovu povratku iz Trećega križarskog rata. Druga legenda spominje mjesto iza dvorca (Bele I.) gdje je u jednom danu u srednjem vijeku spaljeno čak 60 vještica.
