Na mjestu gdje su davno bili pašnjaci, vinogradi i maslinici danas se nalazi najstarije i najljepše groblje u Rijeci čija je bogata povijest ogledalo vremena kroz koje je prolazio grad. Poznato po jedinstvenoj skupini čempresa, bujnim zelenilom i mačkama koje su postale stalni stanovnici, groblje Kozala mjesto je zadnjeg počivališta mnogih znamenitih imena iz riječke prošlosti ali i vrijedan čuvar sjećanja na obitelji koje su u Rijeku dolazile iz svih krajeva Europe u vrijeme uspona grada u 19. stoljeću.
Ovaj muzej grobne arhitekture koja odlikuje stilskim vrijednostima upisan je u listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Jedan je od bitnih simbola grada Rijeke čija je tradicionalna multikulturalnost prisutna danas još jedino na groblju Kozala i u arhivskoj dokumentaciji s obzirom na izmjenu nekoliko stranih vlasti (austrougarske, talijanske, jugoslavenske) tijekom 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća.
Groblje je od osnutka namijenjeno različitim religijama te se zato na nadgrobnim spomenicima i mauzolejima mogu naći višejezični natpisi i prezimena. (hrvatski, mađarski, talijanski, francuski, engleski, njemački, latinski) s mnoštvom zanimljivih podataka i simbola.
Ukopi na groblju su službeno započeli 1. prosinca 1838. godine, nakon što je ukinut običaj pokapanja pokojnika unutar gradskih bedema koji je trajao do kraja 18. stoljeća. Car Josip II. zabranio je zakapanje mrtvih u naselju i u crkvama.
Ipak, evidencija ukopa vodi se od 1872. te se ponekad i ova godina uzima kao početak groblja koje je predviđeno za ukapanje brzo rastućeg i kulturno raznovrsnog stanovništva grada koji je u tom razdoblju, pod Austro-Ugarskom Monarhijom, započinjao svoj ubrzani industrijski i prometni razvoj.
Groblje je bilo u potpunosti urbanizirano, uređeno kao grad mrtvih, podijeljeno po poljima – grobnim parcelama namijenjenim različitim religijama: katolicima, protestantima, pravoslavcima, židovima; dječjem polju i onima namijenjenim umrlima od epidemije kolere 1836. i 1849. godine, te ograđeno zidom i oplemenjeno zelenim površinama.
Važno je naglasiti da je Rijeka jedan od prvih europskih gradova koji je djelatnost groblja odvojio od crkve i dao toj djelatnosti komunalni značaj, i to grobljem Kozala, odmah nakon Pariza, Londona, Beča i Budimpešte. Rano nastajanje komunalnog groblja govori u prilog naprednim promišljanjima što su obilježila svaku etapu u razvoju grada.
Veliki broj privatnih kapela i mauzoleja umjetnička su postignuća kipara kao što su Ivan Rendić, Giovanni Mayer, Urbano Bottasso, Domenico Rizzo, Donato Barcaglija i arhitekata Emilija Ambrosinija, Francesca Placseka, Ignazija Rossija, Uga Pagana, Giacoma Matticha, Raffaellea Cullottija. Na kozalskom su groblju radili gotovo svi arhitekti, kipari, klesari i slikari koji su gradili i uljepšavali Rijeku na prijelazu 19. u 20. stoljeće.
Najpozantnije mjesto na groblju koje ima pogled na grad i cijeli Kvarner sigurno zauzima jedna od najvećih secesijskih grobnica u Hrvatskoj, ona izumitelja torpeda – Roberta Whiteheada iz 1904. godine do koje vodi Pergolijeva skalinada.
Grobnice su se uglavnom gradile od čvrstog materijala, najčešće kamena i armiranog betona, s dodacima od kovanog željeza, stakla, mozaika, fresaka, a ukrašavane su skulpturama. U stilskom smislu, groblje nudi široku raznolikost: antičku klasičnost, romaničke, bizantske, gotičke, renesansne, barokne, neoklasične, neoromaničke, neorenesansne, neogotičke, historicističke, secesijske te modernističke elemente.
Simboli i motivi smrti, tuge i žalovanja, prolaznosti života, uskrsnuća, vječnosti, konačnog spokoja i bezvremenosti prisutni su u okviru neobičnih grobnih dekoracija, skulptura i detalja: krnje piramide, florealnih (palma, bršljan, čičak, češer, mak, zvončić) i životinjskih motiva (lav, šišmiš, sova, zmija)…
Groblje Kozala važan je riječki spomenik pejzažne arhitekture te park skulptura na otvorenom koji predstavlja povijest i sadašnjost grada.
