Često su se u prošlosti magija i seks povezivali, a osobe poznatije po promiskuitetnom životu prozivane su kao magijski praktičari koji su svojim ljubavnicima/ljubavnicama magijskim putem načinili štetu po zdravlje ili slobodu izbora.
Najstariji sačuvani poznati slučaj suđenja za magijski zločin u Dubrovniku, a povezan vrlo izravno sa seksom zbio se između 1556. i 1558. godine.
U tom su razdoblju optužili neimenovanu ženu koja se vjerojatno bavila prostitucijom da je navodno magijskim putem izazvala gluhoću kod dubrovačkog plemića Sabe Bobaljevića, danas poznatoga renesansnog pjesnika. Bobaljević je bio suvremenik i znanac Marina Držića poznat po svom izrazito promiskuitetnom životu.
Ovaj slučaj sačuvan je, a k tome i vrlo zanimljiv, jer tadašnja dubrovačka vlast nije u razjašnjenju i rješavanju slučaja kao pomoć zvala teologa ili pravnika što bi svakako bio slučaj u ostatku Europe ili hrvatskoga povijesnog prostora, već liječnika koji će kasnije i zapisati bilješku o tom slučaju, s obzirom da je bila riječ o bolesti, gluhoći.
Naime, u Dubrovniku je između 1556. i 1558. godine kao liječnik privremeno živio i radio portugalski liječnik i medicinski pisac João Rodriguez (1511. – 1568.), poznatiji pod svojim latinskim imenom Amatus Lusitanus (Amat Portugalac). Njegovi su roditelji bili prisilno pokršteni Židovi. Lusitanus je završio studij medicine na jednom od najstarijih sveučilišta na Zapadu, u španjolskoj Salamanci, a studirao je i u Santaremu i Lisabonu. Zbog progona pokrštenih Židova napustio je Portugal 1535. godine i počeo raditi kao liječnik u mnogim europskim gradovima poput Venecije, Firence i Rima, a u talijanskom gradu Ferrari radio je i kao profesor anatomije.
Bio je vrstan teoretičar i praktičar, izumitelj i konstruktor medicinskih sprava i dijagnostičkih i terapijskih metoda. Nakon dvogodišnjega života i rada u Dubrovniku, 1558. godine Lusitanus će otići na drugi posao u Solun gdje će konačno i umrijeti od kuge 1568. godine.
Među brojnim djelima koja je Lusitanus napisao najvažnije je ono nastajalo kroz sljedećih deset godina nakon njegova boravka u Dubrovniku, Sedam centurija o medicinskome liječenju (lat. Curationum medicinalium centuriae septem) iz 1566. godine. Ovo djelo sadržava oko sedam stotina povijesti bolesti, a Šesta centurija (tzv. Ragusina, iz 1560. godine) sadržava stotinu slučajeva iz njegove dubrovačke liječničke prakse.
Upravo među tih stotinu slučajeva navodi i ovaj, vezan uz Sabu Bobaljevića i neimenovanu dubrovačku prostitutku:
Liječenje 87. O nekakvoj obmani, da je raskalašena žena čarolijama izazvala gluhoću kod nekog mladića.
Neka žena rodom Ilirka koja se podavala svima u Dubrovniku, bi optužena pred sudom da je čarolijama prouzrokovala gluhoću nekog mladog plemića. Zbog toga je bila zatvorena (branio ju je odvjetnik), ali je poricala taj zločin. (…)
Lusitanusa su pozvali, nakon brojnih prethodnih svjedoka da i on da svoje stručno liječničko mišljenje. Donosi u svojim razmatranjima kratki pregled magijskih vjerovanja toga doba, te citira biblijske i rimske odredbe te zakone o magiji kao zločinu. Promišlja o teurgiji, nekromanciji i hiromanciji i drugim magijskim praksama. Pritom, zanimljivo, navodi i biblijskoga Mojsija, kršćanskoga teologa Tomu Akvinskoga kao i antičke i srednjovjekovne liječnike Galena, Aleksandra iz Tralesa, Dioskorida i Avicennu.
Preostaje, dakle, da vidimo treba li vjerovati da je ta raskalašena žena nekim čarobnim sredstvima, samo nadodavši neke riječi, izvršila taj čin.
Reći će tko da je moguće kad Dioskorid priča o biljci mandragori, nazvanoj biljka ludosti, da jedna drahma (tri i pol grama) njezina korijena dana nekomu u piću ili s tijestom u zalogaju kruha ili u smoku zamračuje um, a ako tko popije u vinu drahmu korijena mohunice, koji uzrokuje bunilo ili ludilo, da od toga dobiva ugodna priviđenja.
Svi Dubrovčani znaju da se ovdje u Dubrovniku poslužio time na večeri neki Marije. Iz njegove su kuće svi uzvanici bili izvedeni u nekom bunilu, pomami i bezumnosti. Utvrđeno je da dvije drahme tog korijena drže duh u ludilu kroz tri dana, a da četiri drahme uzrokuju i smrt.
Na temelju tih i tima sličnih razloga stvaram zaključak da ta raskalašena žena nije izvršila to djelo ni golim riječima ni spojivši ih sa čarolijama. Sveti Toma, naime kako sam spomenuo, tvrdi da se to ne može postići samim riječima kao opčinjavanje golim svojstvom. Da riječima nije nadodala čarolije, može se zaključiti već po ovome: Kad bi ih bila nadodala, mladić bi ih bio osjetio odmah ili najkasnije u toku onoga dana, a on priznaje da nije ništa osjetio. Isto tako bio bi oglušio naglo, dok se, kako čujem gluhoća kod njega razvijala malo po malo kroz nekoliko mjeseci.
Amatus, odista, dedukcijom nalik detektivskoj odbacuje optužbe za uporabu čarolije u izazivanju Bobaljevićeve gluhoće, ali ono što je odista zanimljivo, pritom kombinira ne samo liječničko znanje, već i teološke i magijske premise i vjerovanja toga doba, pretpostavljajući ih kao validna, samo ne u ovom konkretnom slučaju.
Također, iznimno je zanimljivo što spominje i mandragoru, jednu od tajanstvenijih biljaka koja je kroz čitavu ljudsku povijest bila povezana s magijom. U egipatskim povijesnim izvorima spominje se pivo s mandragorom kao omamljujuće sredstvo, a u antici se tijekom liječenja rabila mandragora otopljena u vinu za izazivanje duboka sna kod pacijenata prije operacije, no prevelika doza mogla je biti pogubna.
Mandragora je samonikla biljka, koja raste u zemljama oko Sredozemnog mora, a na hrvatskom povijesnom prostoru isključiva samo na prostoru nekadašnje Dubrovačke Republike, brdovitom području Konavala. Mandragorin korijen je od 50 do 90 cm dugačak, a katkada više od 25 centimetara debeo. Nalik je na repu, mesnat i bjelkast, vrlo zamamna mirisa.
Cijela je biljka otrovna jer sadržava alkaloid mandragorin, a ima i anestetička i psihotropna svojstva. Vjerovalo se da njezin korijen ima oblik maloga golog čovjeka, kojem su četiri glavne žile ruke i noge, zbog čega ju je još grčki filozof Pitagora nazvao riječju anthropomorphon (čovjekolik), a latinski naziv roda Mandragora je grčki homonim, koji moguće potječe od perzijske riječi mandrun-ghia (biljka-čovjek). Vjerovalo se da vrišti kad je se čupa te da može učiniti čovjeka nevidljivim, zaštititi od bolesti, požara i od zlih uroka te da da raste podno vješala i da izrasta iz sjemena zločinca koje on prospe u času smrti.
No, Amatus Lusitanus je zaključio da mandragora ili usmene čarolije nisu bile uzrokom Bobaljevićeve gluhoće:
Preostaje dakle da kažemo da je taj mladić navukao na sebe tu nevolju nekom drugom bolešću koja nema veze sa čarolijama te raskalašene žene. (…) On je bolovao od francuske bolesti, pa su mu ruke i noge bile unakažene od raspucane kože i gadnih pukotina. Da to izliječi pošao je u Veneciju. Tu ga je neki nadriliječnik liječio samo mazanjem pa ga je izliječio od te gadne vanjske boljetice. Gnoj se naime povukao drugamo, i to slučajno u uši. Zato se malo poslije počeo tužiti da mu šumi u ušima. Kako je živio vrlo neuredno i neobuzdano se odavao svakom poroku, nedugo zatim potpuno je oglušio, kako mu je učen liječnik bio i nagovijestio.
Znači, Amatus je zaključio da nije riječ o uroku, već o francuskoj bolesti, tj. sifilisu, koji ne nastaje čaranjem, nego se prenosi spolnim putem. Djevojka je potom oslobođena ili riječima samoga liječnika:
Međutim, pravednici suci dadoše se uvjeriti s to nekoliko razloga pa tu raskalašenu ženu riješiše krivnje.
Deniver Vukelić hrvatski je povjesničar, etnolog i kroatist. Bavi se istraživanjem tema magijskih praksi, progona vještica, starovjerja i novovjerja.
