U popularnoj kulturi 20. i 21. stoljeća jedan od zanimljivljih fenomena povezan je s vješticama. Vještice se oduvijek doživljaju kao neke moćne osobe, uglavnom ženskoga spola, koje se bave kaotičnom magijom, često upitnih etičkih načela.
U romanima, pričama, stripovima, filmovima, televizijskim serijama i video igrama, često se mogu vidjeti prikazi vještica iz prošlosti, kao zlih žena koje su odane Đavlu i pokušavaju nanijeti zlo ljudima, uglavnom glavnome liku. No, postoje prikazi i vještica u suvremenome dobu, poput onih u Vješticama iz Eastwicka, Sabrini, maloj vještici, Otkriću vještica te drugima, u kojima jedan ili više likova zadobiva magične moći i bori se njima protiv drugih magijskih praktičara ili bića, ili se pak samo pokušava snaći u suvremenom svijetu i društvu.
(detalj) Frans Francken II, 1607.
No, koja je prava priča iza vjerovanja u vještice, tko su one bile, što su ljudi vjerovali o vješticama i kakve je to posljedice imalo za ljudske živote i sudbine u prošlosti? O tome će biti riječ u o ovoj seriji članaka pod nazivom Progoni vještica u Hrvatskoj u srednjem i ranom novom vijeku.
Na samome početku treba vidjeti otkud dolazi taj pojam, vještica, i što on znači. Među prvima koji je na našim prostorima pisao o tome bio je hrvatski jezikoslovac 19. stoljeća Bogoslav Šulek. On je o samom značenju pojma vještica u hrvatskom jeziku u svome članku iz 1874. godine napisao sljedeće: “(…) ta riječ, koja bijaše prije biljeg tanka uma i bistra znanja, postade poruga. Kod starih Slavena zvao se vieštac onaj, koji je mnogo znao, a kod Čeha i dan danas znači vieštac proroka, to jest onoga, koji i buduće stvari znade.” U drugoj polovici 20. stoljeća hrvatski jezikoslovac i etimolog Petar Skok u svome Etimološkom rječniku navodi da riječ vještica ili vještac proizlazi iz staroslavenskoga glagola vesti u značenju “znati”.
Početak progona vještica
Znači, to su osobe koje su nešto znale. A što su to znale? Uglavnom im se pripisivalo da poznaju tajne prirode koje mogu koristiti za dobro i za zlo, no uglavnom se vjerovalo da te magijske moći rabe za nanašanje zla, čovjeku, stoci i urodu.
Vještice bismo, kao magijske praktičarke, mogli svrstati u širu grupu čarobnica. Ako gledamo zapisnike suđenja za magijske zločina u Zagrebu u 14. i 15. stoljeću tamo nećemo naći pojma za vještice, već se osobe međusobno optužuju da su “bajalice” (lat. incantatrix) ili “spraviteljice napitaka” (lat. inpocinatrix).
U kasnijim zapisnicam sa suđenja za vještičarstvo iz 17. i 18. stoljeća, kad već možemo govoriti o progonima vještica, latinski pojam koji se uglavnom koristi jest saga. U sjevernoj će se Hrvatskoj u hrvatskom kajkavskom dijalektu najčešće koristiti posuđenica iz njemačkog jezika, cop(e)rnica (za žensku osobu) ili cop(e)rnjak (za mušku osobu), što dolazi od njemačkih riječi Zauberin, odnosno Zauberer koji također u izravnom prijevodu znače “čarobnica” i “čarobnjak” (doslovna njemačka riječ za vješticu je Hexe).
Sve do 15. stoljećima u državama i kulturama staroga i srednjega vijeka Mediterana i Europe magijska je praksa bila sastavni dio života. Ona se uglavnom i nije doživljavala magijskom u današnje smislu te riječu, već dijelom religijskih praksi ili pak jednostavno načinom kako se nositi sa svijetom oko sebe. Tako se u pravilu nekoga proglašavalo čarobnjakom ili vješticom u negativnom kontekstu, samo onda ako se smatralo da je nekome nanio štetu magijskim putem ili ako su njegove prakse bile strane domaćoj kulturi. Takvi bi primjeri bili sankcionirani u većini zakonika od staroga Sumera do europskoga srednjega vijeka. Magijski je zločin bio zločin kao i svaki drugi, ako je magijskim putem nekome nanijeta šteta, krivac je za to trebao platiti: novčano ili imovinom, tjelesnom kaznom, izgonom ili glavom.
Međutim, od kasnoga srednjega vijeka počeo se širiti u zapadnoeuropskom kršćanstvu teološki koncept vještice kao osobe koja je u dosluhu s Đavlom i demonima, te od njih dobiva različite moći kako bi nanijela štetu ljudima, i to ne strancima već ljudima iz vlastite zajednice, susjedima, sugrađanima ili suseljanima.
U zapadnom i središnjem dijelu Europe tim su optužbama mogli biti podvrgnuti podjednako i žene i muškarci i djeca, i siromašni i bogati. U njemačkim državama 15. stoljeća u progonima vještica stradavala su čitava sela i gradovi, bez obzira na spol, dob i društveni položaj.
Poznato oko četiri stotine slučajeva
Na hrvatskim je prostorima dosad poznato oko četiri stotine slučajeva sudskih progona za magijske zločine, te stotinjak izvansudskih seoskih linčeva i lomača. Svi su oni bili većinski usmjereni prema ženama iz najnižih društvenih slojeva, kao i prema nekolicini muškaraca, jednako tako kmetova ili sitnoga građanstva.
U 17. i 18. stoljeću u Hrvatskoj se pod pojmom vještice (lat. saga) može uniformno gledati zamišljaj osobe, najčešće žene, koja je sklopila ugovor s đavlom da će činiti zlo i štetu kršćanima, spolno općila s njime, ubijala djecu, bacajući uroke donosila bolest, sušu ili neplodnost, uzimala mlijeko kravama, uništavala ljetinu, stoku i imovinu bacajući tuču iz zraka te se povremeno sastajala na sijelima s drugim vješticama, orgijajući, prekomjerno se gosteći i obezvređujući svete simbole križa i svetaca. Optužbe bi obično započinjale zbog nekog spora između susjeda ili sumnje na svakodnevnu magijsku praksu, a pod ispitivanje, torturom, uglavnom bi završile s u pravilu jednoobraznim optužbama za gore navedene zločine.
U ovoj ćemo se seriji članaka na portalu Blaga & misterije baviti upravo ovim fenomenom: kako je on nastao, što je utjecalo na njegov razvoj, kako je on funkcionirao u svakodnevnom životu ljudi i kako i na koje načine se ljudi stradali zbog ovih vjerovanja.
No, zanimljivo je, što na našim prostorima postoje i još neka shvaćanja pojma vještica, prošla i sadašnja, osim ovih navedenih.
Shvaćanja pojma vještica
Prvi je koncept vještice kao štrige ili štriguna, odnosno specifične magijske osobe koja dolazi u kombinaciji s vjerovanjem u magijsku osobu krsnika. Ova su vjerovanja sačuvana u tradiciji južne Slovenije i Hrvatske, Istre, Kvarnera i Dalmacije, a mogu se, idući u prošlost, u povijesnim i drugim zapisima najdalje pratiti do u 17. stoljeće. Za njih se danas pretpostavlja da su vrlo vjerojatno još i starija i da su prežitak i amalgam starovjernih šamanističkih magijskih praksi vezanih uz kultove plodnosti u Slavena, Avara, Huna i drugih naroda koji su u različitom vremenskom razdoblju kraja kasne antike i početka srednjega vijeka promijenili kulturni i religijski obzor hrvatskog povijesnog prostora i regije svojim naseljevanjem i stapanjem s lokalnim romaniziranim stanovništvom.
Hrvatski etnolog Tomo Vinšćak, smatra da podrijetlo pojmova štriga (ženski rod) i štriguna (muški rod), dolazi iz latinske riječi strix, u značenju “vještica”, što je jednako i u rumunjskoj riječi strigoi. Za štrige se vjerovalo da su magijske osobe koje posjeduju nadnaravne moći kojima mogu naštetiti ljudima i imovini uz pomoć svojih urođenih talenta za korištenje psihonavigacijske magije vezane za kultove plodnosti, odnosno da se odlaskom u astralni svijet mogu uzdići iznad sela ili polja i nanijeti oluju ili tuču.
Prema hrvatskoj i slovenskoj tradiciji, štrige su kao i krsnici, bile rođenjem predodređene osobe, rođene s amnionskom posteljicom, tz. košuljicom (bijelom u slučaju krsnika, crvenom u slučaju štrige ili štriguna), a vjerovalo se da imaju moć, kada dođu u zrelo doba, staviti je na sebe i tako postati nevidljivima te prolaziti kroz zatvorena vrata. Zbog svoje malicioznosti prema zajednici i s pogledom na štrigu kao magijskog neprijatelja iznutra, pojam štrige stoga možemo, uvjetno rečeno, izjednačiti s pojmom vještice. No, ključna razlika je, što primjerice za razliku od sjevernog ili jugoistočnog hrvatskog prostora, štrige nisu bili pravno kategorizirani niti sankcionirani pojam, već su bile dio pučkih tradicija i vjerovanja te je obrana od njih bila promatrana upravo religijsko-magijskim pristupom u obliku njihova protivnika i zaštitnika zajednice, krsnika.
Na samome kraju, svakako vrijedi spomenuti da u jednome od većih novovjernih religijsko-magijskih sustava 20. i 21. stoljeća, wicci i njezinome duhovno-magijskom sustavu zvanom “vještičje umijeće”, naziv “vještica” (eng. witch), jedan je od dva naziva za osobu koja je ujedno i sljedbenik wicce, ali i magijski praktičar vještičjeg umijeća. Neki se sljedbenici i praktičari wicce ujedno nazivaju vješticama i vješticama, no drugi se pak nazivaju isključivo wiccama, ali svejedno naznačuju da se bave witchcraftom, tj. “vještičjem umijećem”.
Članak je sufinanciran iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije RH, temeljem javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
