U Hrvatskoj je u ranom novom vijeku bilo mnogo slučajeva optužbe za čarobnjaštvo i ljude se optuživalo iz različitih razloga. No, pokretanje postupka protiv optuženih vještica prije tristo godina nije bio složen proces. Sasvim je dovoljno bilo iznijeti svoja nagađanja o navodnoj vještici.
Optužbe bi uglavnom dolazile od strane zavidnog susjeda ili od osobe koja optuženom, iz nekog razloga, želi napakostiti. Razlozi zbog kojih bi netko optužio određenu osobu za zločin čarobnjaštva bili su zavist, problemi u braku ili u poslovnom životu, konkurencija, smrt bližnjeg i slično. Bilo je i slučajeva kada bi alkoholizirana osoba zbog svojih priviđanja optužila nekoga za vračanje.
Također je česta pojava bila da optužena osoba prilikom mučenja izjavi da je imala pomoćnike u čaranju jer se to od nje i tražilo, pa je na to bila prisiljena.
Optužena bi osoba u mukama, možda i nesvjesno, najčešće izgovarala imena bližnjih osoba, imena susjeda, prijatelja, rođaka. Uglavnom su to bila imena kojih bi se prvo sjetila. Time bi se sve ljude, koje je optužena spomenula, sumnjičilo za zločin čarobnjaštva. Protiv njih bi bio pokrenut kazneni postupak te bi im se zatim i sudilo.
Progoni u Hrvatskoj
Slovenski putopisac Janez Vajkard Valvasor naveo je zapis o velikom progonu vještica u zagrebačkoj okolici. Razlog zbog kojeg je do toga došlo je taj što je 1685. godine vladala velika suša i nerodica na poljima. Ljudi su zbog bijesa kojeg je izazvala glad i neimaština za tu elementarnu nepogodu okrivili vještice. Krenuli su u masovni lov na njih. Lovili su ih nasumično, kako im je u tom trenutku došlo. Potom su optužene mučene i spaljene.
U tom je progonu stradalo 14 žena, zajedno s mlinarom koji je bio optužen da je sjedio na jajima i čekao da se iz njih izlegnu pilići. 1689., četiri godine kasnije, dogodio se još jedan veći progon u kojem je spaljeno pet žena.
Tako je na samom kraju 17. stoljeća, godine 1689., počelo razdoblje velikih progona vještica na Gradecu. Sljedećih sedam godina vodili su ih gradski istražitelji Đuro Porta, zamjenik bilježnika i Ivan Khayll, gradski kapetan.
Ukupno je bilo 40-ak slučajeva koja su istražili i još 200-tinjak koji su bili pod sumnjom za zločin čarobnjaštva. Od ukupnog broja optuženih, nijedan nije završio oslobađajućom presudom. Većini su presude bile spaljivanje na lomači, uglavnom nakon višesatne torture. Za neke pak nemamo poznatu informaciju, ali i za te se slučajeve pretpostavlja da su završili lomačom. Osim u Zagrebu i okolici, procesi su se vodili i u Varaždinu i Varaždinskoj županiji.
U samo godinu dana između 1740. i 1741. godine trinaest žena iz Križevaca osuđeno je za zločin čarobnjaštva. Jedanaest od njih je spaljeno. U sljedećih se nekoliko godina ponovno vode sudski procesi na Gradecu i Kaptolu. Ni Hrvatsko zagorje nije bilo pošteđeno većih progona. Tako je u Belcu, između 1742. i 1744. godine, spaljeno samo u tamošnjoj župi jedanaest vještica.
Brutalne metode mučenja
Prilikom torturalnog ispitivanja sudsko vijeće u Hrvatskoj izabralo je komisiju od nekoliko svojih članova. U cijelosti su prihvaćena i primjenjivana međunarodna europska pravila za primjenu torture. Prema njima se tortura primjenjivala ako su postojali direktni dokazi za počinjeni zločin.
Torturu je u hrvatskim postupcima obavljao krvnik s pomoćnicima, a korišteni su različiti oblici mučenja. Mučenje bi se odvijalo pomoću raznih zastrašujućih naprava koje su bile različitih oblika i namjena. Postoje zapisi o mučenjima koja su trajala i po 22 sata bez prestanka. Ponekad bi se čak i nakon priznanja mučenje nastavilo. Jedan od najblažih oblika torture bilo je stiskanje palčeva.
Krvnik ili neki od pomoćnika bi optuženikove palčeve stavio između dvije metalne pločice koje su se pomoću šarafa stezale. Za pojačavanje boli se po pločicama udaralo čekićem. Sljedeći korak u mučenju sastojao se od snažnog stezanja ruku konopcem.
Poznat oblik torture u Europi bila je tada i tzv. španjolska čizma. To je bio oblik mučenja u kojem bi se optuženikova potkoljenica stavila između dva željezna oklopa s unutarnje strane podstavljena čavlima koji bi, ovisno o jačini stezanja, prodirali u meso optuženog. Dodatno se moglo, osim stezanja, i udarati čekićem po njoj.
Instrumenti torture
Među najbrutalnijim napravama bili su tzv. koloturi. Oni su se koristili na način da su ruke bile vezane u križ iza leđa konopcem, a konopac oko gležnjeva vezan za uže kolotura na stropu. Što se više konopac natezao, to je tijelo bilo više od poda. Katkad bi se o noge vezivali i teški utezi od kamena ili željeza, a tijelo bi se lagano dizalo u zrak, pa zatim naglo puštalo na pod.
Još jedna od strašnijih naprava bile su i tzv. ljestve ili lojtre. Duge ljestve bile su prislonjene uza zid. Ruke bi se vezale za najvišu prečku, a noge bi se užetom vezale za vijak koji bi se namatao što bi omogućavalo silno rastezanje ljudskoga tijela. Zatim greben, naprava slična stolici, prekrivena oštrim trokutastim čavlićima ili samo daska prekrivena čavlima, na koju bi posjeli ili polegli optuženu osobu, a čavli bi prodirali u tijelo mučene osobe.
Potom naprava pod nazivom konjić, koji je ujedno označavao i jedan od najtežih oblika torture. Služio je za rastezanje tijela. Princip djelovanja je sličan kao i kod ljestava, samo što se u ovom slučaju tijelo rastezalo pomoću različitih utega.
Naprava koja već po samom nazivu zvuči jezivo bila je tzv. vještičja stolica. Ta je naprava zapravo bila velik i čvrst stolac, čitav prekriven oštrim šiljcima: sjedalo, rukohvat, naslon i podnožje. Ženu bi se posjelo na nju i čvrsto privezalo kožnim remenjem.
Koristila se također i zastrašujuća naprava pod nazivom španjolski magarac. To je bila visoka klupa koja je umjesto sjedala imala trokutastu oštru napravu koja svojim gornjim oštrim rubom ulazi u meso i organe međunožja. Od ostalih, tu su se mogli naći i različiti maljevi za lomljenje goljenica, kotač za rastezanje, svijeće za paljenje i drugo.
Spaljivanje kao najčešća presuda
Sudske komisije za obavljanje torture nisu poštivale nikakve zakone o ograničenju mučenja. Dapače, osobe optužene da su vještice toliko bi brutalno i dugo mučile sve dok ne bi priznale ono za što ih se sumnjičilo. Kad bi optuženik u strahovitim mukama priznao zločin, iako zločina uglavnom nije ni bilo, najčešće bi ga se osudilo na smrt spaljivanjem.
Neke žene koje su osuđene na smrt bile su prije spaljivanja pogubljene, bilo da im je prije odsječena glava ili su užetom ugušene. Ipak, mnoge su i žive spaljene.
