fbpx
U dolskim špiljama skrivaju se mistična bića zvana viveri, a mještani kažu da se njihovo hukanje čuje i danas
Mitovi i legende

U dolskim špiljama skrivaju se mistična bića zvana viveri, a mještani kažu da se njihovo hukanje čuje i danas

27.11.2019. Ured za blaga i misterije

Za mitsko biće koje se skriva po špiljama, znaju stanovnici mjesta Dol na Braču, a nazivaju ga viver. Biće je to koje možete “pronaći’’ jedino u Dolu, a ako imate sreće čak čuti njegovo glasanje.

Dol pripada nizu od dvanaest starih srednjovjekovnih naselja u unutrašnjosti otoka Brača, zaklonjen je na kraju duboke plodne doline, okružen visokim brdima na čijim su vrhovima srednjovjekovne crkvice, a u podnožju nepresušni izvori vode. Danas broji oko sto stanovnika, a na samom ulazu u ovo malo mjesto bez daha ostavljaju kuće tradicionalno pokrivene kamenim pločama, kao i brojne špilje od zrnatog kamena hrapoćuše koje su nekada bile ljudske nastambe, a danas skloništa za stoku, spremnici za ogrjevna drva, stanište golubova, sova, ali i vivera.

Foto: Dol na Braču/Turistička Zajednica Postira

Iz špilja se često čuje neobjašnjivi huk, kažu Doljani, ali nitko zapravo ne zna kako ta mistična bića uistinu izgledaju. Svjedoci ih opisuju kao velike tamne sjene ili ptice koje se mogu vidjeti samo noću. Kazivanja o viverima zapisala je Ivana Jelinčić u svojem istraživanju o bračkim vjerovanjima u nadnaravno.

To su ptice koje su živile ovuda po vima rupima. Žuto tilo a crno krila. E, te nike ptice, to su se zvoli viveri. I onda eto po temu znon. U ditinstvo kad bi mi bili došli u Postira ‘Evo viveri evo viveri’. To je ništo slično ćuku.

Legenda o viverima je oduvijek bila prisutna, a prema njoj ova su bića stalni stanovnici dolskih špilja kojih u mjestu i oko mjesta ima 30-tak. Na ovom području se nalaze četiri izvora pitke vode, a za kišovitih vremena i njih deset. Duga plodna dolina, bogato lovno područje, te veliki broj špilja za stanovanje daju zaključiti da je viver imao sve preduvjete, tj. prirodnu osnovu za boraviti na ovom području od pradavnih vremena. S dolaskom toplijih dana, svake godine kad se sumrak spusti nad ovo mjesto, iz tamnih špilja začuje se „uuuuu”. Tada djeca začuđeno i u strahu pitaju starije tko je to, što je to. I tako se iz generacije u generaciju prenosi saznanje o dolskom viveru.

Neki mještani i danas čekaju da se ova bića pojave. Čekaju da se uvjere u istinitost priča onih koji su ih vidjeli, čekaju objašnjenje čudnog hukanja koje se, kako Doljani kažu, i danas može čuti.

Takva je i priča momka koji je 2011. ugledao vivera dok se navečer vraćao kući.

Vraćali smo se, kao i obično, u Dol s kupanja. Kasne večeri su ovdje najljepše. Sve je mirno, puno sjena, tajanstveno. Čuje se samo huk sove ili, možda, ćuka. Miriše zrak. Ta večer nije se ni po čemu razlikovala od ostalih. Bila je topla, tiha, blaga. Taman negdje kad suton prelazi u mrak. Šišmiši su krenuli u lov. Približavali smo se prvim špiljama (nasuprot crkve) kad smo odjednom začuli šum. Kao vjetar u krošnjama. Ili dolazak ljetne kiše. Neka sjena zaklonila nam je vidik (svjetlo). U čudu smo se pitali što je to: velika krila, tamno? Ne, nije mahalo krilima. Jedrilo je prema tlu. Stali smo i brzo izišli iz auta. ‘Sjena’ se spustila ispred jedne od pećina (na samom ulazu u selo). Vidjeli smo je samo na trenutak jer, kako se spustila tako se (ovaj put uz lagani lepet krila) digla i nestala u tami obližnjih čempresa. Gledali smo se u čudu i nevjerici. Jesmo li to, i što to, uistinu vidjeli? Pričekali smo još neko vrijeme. Ništa se nije čulo, ništa dogañalo. Samo tišina. I miris ljetne noći.

Svi kazivači opisuju ovo biće na isti način, i nije upitno njihovo postojanje, no osobno vjerovanje u njih i njihove moći razlikuje se. Možda je to zbog vremena u kojem živimo, vremena u kojemu bi bili izloženi smijehu ako potvrde da vjeruju u to, no da ih se pitalo prije pedesetak godina zasigurno bi priča o viverima bila drugačija.

izvor: Ivana Jelinčić, “Mačić i viver u bračkim vjerovanjima u nadnaravna bića”, Turistička zajednica Postira, www.postira.hr