Fran Krsto Frankopan svoje posljednje dane pred smaknuće provodio je uronjen u stihove, pokušavajući završiti pjesme koje je za života zamislio, neke od stihova zabilježio, a neke ponovo, iz sjećanja izgradio.
Pjesnička strana hrvatskog plemića i ratnika koji je ostao upamćen kao jedan od glavnih organizatora Zrinsko – frankopanske urote zapravo je otkrivena tek dva stoljeća nakon što je 30. travnja 1671. godine zajedno s Petrom Zrinskim smaknut u Bečkome Novom Mjestu. Fran Krsto je naime, zatočen u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu očekujući suđenje koje je završilo smrtnom presudom pisao pjesme koje su ostale u zatvoru.
MUČEĆA LJUBAV
U mučanju trvdnom je zaljubljen živil,
Milost, najam, dragost prositi želići,
Od vile predrage, vim se ni podstupil,
Neg z vustmi je mučal, srcem govoreći,
Z gustim zdihavanjem plamen svoj skazival,
Čudeć, razmišlajuć u njem izgoriti,
Prem ne prosil milost, milost je ufival,
Z mučećim jezikom htil to izprositi.
Štimal je nevojlnik z mučanjem bit srićan,
Al gorući plamen nastal objačati,
Da ni mogal dalje prebolit nesrićan,
Neg kot verna Fenix moral izažgati.
Tako služeć, mučeć oh prez smilovanja,
U ljubavi stalan volil pretrpiti;
Zamiru je štimal pomoć, zazivanja,
Ne hteć reć: vrmiram, moral je umriti
Rukopisi su potom preneseni u bečki Državni arhiv gdje ih je za vrijeme naukovanja između 1868. i 1875. godine otkrio prvi hrvatski profesionalni knjižničar i prvi sveučilišni knjižar Ivan Kostrenčić.
Među stručnjacima koji su kasnije proučavali njegov opus prevladava mišljenje kako se Fran Krsto Frankopan poezijom bavio i prije zatočeništva. Većinu pjesama i pjesničkih koncepata zacrtao je u vremenu prije uhićenja, a u zatvoru ih je zapisao, nadogradio i nadopunio.
Tako je nastao Gartlic za čas kratiti, ciklus od osam pjesama Dijačke junačke i 18 religioznih pjesama. Osim toga sastavio je i zbirku stihovanih zagonetaka Zganke za vrime kratiti, zbirku poslovica Sentencije vsakojaške i nešto pjesama na talijanskome.
Započeo je i prozno djelo o kasnosrednjovjekovnoj temi četiriju posljednjih stvari Trumbita sudnjega dneva. Pod naslovom Jarne bogati izravno s francuskoga preveo je početak Molièreove komedije Georges Dandin.
CVITJA RAZMIŠLENJE I ŽALOSTNO PROTUŽENJE
Kak ste lipo, drago cvitje,
Tak ste brzo premineće;
Daste spoznat da veselje
Neg magnutje je trpeće.
Ako zora vas poliva,
S čistom rosom okripiva;
Al vas sunce povenuje,
Na zapadu iskončuje.
Što vam daje u liposti
Tihi siver batrivosti,
Povekšuje u žalosti
Nagla juga čalarnosti.
Tada diku pogubite,
Vsu ljubeznost preminite,
Daste spoznat, drago cvitje,
Da je radost neg magnutje.
Vim od mene ste srićnije,
V kratkom žitku povolnije;
Mirno, dično prebivate,
Jedan konči dan vživate.
Al ja nebog vse tugujem,
Nit hip, nit čas ne radujem;
Ja mi mladost ljuta žalost,
Srića moja neg čermernost.
U kolipki majku zgubih,
U ditinstvu otca stužih,
Imam krila prekinuta,
Do dva bratca poginuta.
Milu sestru koju ljubih,
U nevolji sad zaćutih,
Ljubu dragu s kom se dičih,
Jur od davna da ne vidih.
U Gartlicu se Frankopan obraća svojoj dragoj nagovarajući je na ljubav i pozivajući je na ljubavnu igru i tjelesni užitak. Nebrojeni su stihovi u kojima se žali na ljubavnu bol uzrokovanu neuzvraćenom ljubavlju, ali i oni u kojima joj, unatoč njezinoj hladnoći spram njegove tuge i patnje, obećava vječnu službu u ljubavi.
Čim ih je otkrio, Kostrenčić je pjesme Frana Krste Frankopana i objavio, ali samo u izboru jer su neke od njih one erotske iz “Gartlica” i ciklusa “Zganke”, zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne a da ne bi vrijeđale moralni osjećaj čitatelja. Tek su novija jezičnopovijesna istraživanja, posebice Josipa Vončine, dostojno opisala i vrjednovala osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza.
DIVOJKA KRČMARKA ZNA VOLIT JUNAKA
Dva junaka skup se obljubihu,
Viru davši lipo pobratihu.
U bratinstvu pojdu drugovati,
Na pazaru konje kupovati.
Al je srića vreda namirila
Na divojku ka je krčmarila;
U liposti vridna biše ljube,
U dragosti te junačke službe.
Ter joj pojdu drago govoriti:
Bi l’se dala, divojko, ljubiti
Za prijazan i spenzu junačku;
Nimoj skratit milost divojačku.
Na to mi se grohotom nasmije,
Čašu vina gizdavo napije.
Jednomu je zdravicu napila,
A drugom čašu naklonila:
Ni vas moći jednako ljubiti,
Po vridnosti pravo ugoditi;
Veće vami na izbor ostavljam,
Tko je friži, tome se ojavljam.
Pobratini kad to bihu čuli,
Divojku su na stran ustisnuli:
Vira t’naša, divojko ljublena,
Vsaki nas je tvrđi od kamena;
Gdi se jedan uzda preskočiti,
Tu i drugi neće pogrditi;
Veće skušaj kak je koji čvrstan,
Po tom sudit tko je bolje vrstan.
Tako Vončina bilježi: Frankopan je na vrhuncu svoje životne nesreće zakoračio sretnim pjesničkim putovima dodajući kako u trenutku kada povijesne 1671. pada urotnička glava Frankopanova i kada se vijest o njegovoj smrti pronosi domovinom, nitko ni ne sluti da hrvatska književnost gubi svojega ponajboljeg pjesnika.
Njegovo je smaknuće zapečatilo je književnu djelatnost ozaljskoga kruga, a Zrinskomu i Frankapanu priskrbilo status nacionalnog junaka i mučenika.
