U kontekstu Hrvatskog zagorja, brojnost dvoraca tog područja često se navodi. No, mnogi od njih u lošem su stanju i sve više propadaju. Jedan od onih koje je zadesila teška sudbina jest i Poznanovec smješten u općini Bedekovčini.
Dvorac je zaštićeno kulturno dobro i smješta se u drugu spomeničku kategoriju. Građen je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, kada je taj posjed bio u vlasništvu obitelji Sermage.
Prije same izgradnje današnjeg dvorca, posjed je doživljavao česte promjene vlasnika. Nakon obitelji Sermage, dvorac dolazi u vlasništvo obitelji Ritter, no 1945. godine vlasnici stradavaju i dvorac postaje općenarodna imovina. Ta godina je bila prekretnica za dvorac jer počinje njegova sustavna devastacija koja traje do danas.
Posjed Poznanovec vezan je uz imanje Sutinsko (srednjovjekovni kaštel i ljekovitio termalno kupalište), koje se spominje već u 13. stoljeću, a Poznanovec se prvi put spominje 1547. godine kad je bio u vlasništvu Mihanovića, i Stubičkih te obitelji Bedeković.
Obitelj Prašinsky de Prassno je u vlasništvu posjeda u 17. st., a kad je porodica izumrla, posjed prelazi u vlasništvo obitelji Sermage. Dvorac je izgradio Petar Sermage u drugoj polovici 18. stoljeća a 1851. god. kupio ga je Adolf pl. Ritter koji je uredio perivoj.
Posljednji vlasnici bili su Draga Ritter rođena pl. Cvetković i njezina djeca Greta i Nikola. Povjesničari ih navode i kao suvlasnike ljekovitog kupališta Sutinskih toplica. Dio njih navodi kako su Ritteri vodili uzorno gospodarstvo.
Gjuro Szabo ih spominje kao trenutne vlasnike 1914. godine, a Mladen Obad Šćitaroci navodi kako su tragično izgubili živote za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.
Tajanstvena smrt posljednjih vlasnika
Prijelomna točka za poznanovečko zdanje je događaj u kojem on postaje općenarodna imovina čime počinje razdoblje sustavnog nemara i devastacije.
U svojem istraživanju Božica Breber navodi kako o sudbini zadnjih vlasnika ne postoji ništa napisano ali postoji priča o njihovoj nesretnoj sudbini. Prema priči, nakon što im je majka umrla, Nikola i Greta nastavljaju brinuti o posjedu.
Nikola se viđao s jednom udovicom, no niti jedan od njih nije sklopio brak. Pred kraj Drugog svjetskog rata međutim, organiziran je sastanak na kojem je odlučeno kako će bratu i sestri dvorac biti oduzet, a njihova zemlja podijeljena.Tko je organizirao urotu, do danas ostaje nepoznanica no njezina posljedica ostaje mučko ubojstvo za koje do danas nitko nije odgovarao. Nikola je, govori priča, prije ubojstva mučen, a Greta je na stubištu dvorca ubijena hicem iz puške.
Voljela je pse, no ni oni nisu tog dana nisu ostali pošteđeni. Nakon što su oni ubijeni, uslijedila je pljačka, a pljačkalo se sve što se moglo opljačkati: namještaj, posuđe, vino, umjetnine i slično. Posjede Ivana i Grete urotnici su podijelili i nakon toga dvorac postaje narodna imovina.
Aleja jablana
U vrijeme slave, dvorcu i perivoju pristupalo se nekad dvjesto metara dugom alejom jablana koja je bila postavljena točno u osi glavnog pročelja dvorca. Perivoj je bio ispunjen egzotičnim grmljem i cvijećem te stablima od kojih se ističe američki kesten (Aesculus octandra), kao jedini takav primjerak u povijesnim vrtovima sjeverne Hrvatske.
Cijeli kompleks obuhvaćao je, osim dvorca i perivoja, još voćnjak i vrt zapadno od prilazne aleje, oranžeriju u perivoju između vrta i dvorca te gospodarstvo sa šest objekata i ribnjakom.
Prizemlje dvorca se upotrebljavalo za gospodarstvo, drugi kat djelomično za stanovanje posluge, a u glavnoj etaži prvoga kata bilo je jedanaest velikih soba, od kojih je ona iznad ulaza bila „palača” ili glavna dvorana. Svršetak Drugoga svjetskog rata Poznanovec je dočekao neoštećen s kompletnim vrlo vrijednim inventarom.
Među zidnim slikama u prostorijama prvog kata najvrijednije su bile one u glavnoj dvorani s vedutama i klasicističkom arhitekturom. Osobito su bile lijepe i vrlo kvalitetne visoke cilindrične peći s urnom na vrhu, bečkog porijekla, ukrašene reljefima iz grčke mitologije.
Propadanje dvorca
Sav pretežno bidermajerski namještaj, slike, knjige, tepisi, skupocjeno posuđe i brojni drugi sitni inventar dvorca nakon rata je raznesen i uništen. Dvorac postaje prostor za uzgoj pilića poljoprivredne farme koje je preuzela brigu nad posjedom.
Postavši narodnom imovinom i djelovanjem Poljoprivredne zadruge Poznanovec je počeo ubrzano propadati. Građevina nije održavana, niti su na vrijeme provođeni nužni popravci.
Još su sedamdesetih godina prošlog stoljeća stučnjaci upozoravali kako propadaju krovne i stropne konstrukcije te da je vidljiva dotrajalost limarije i žbuke pročelja.
Na fasadi su vidljiva veća oštećenja dekorativnih elemenata. Također, navodilo se kako su instalacije vodovoda i kanalizacije neispravne te kako je dovod vode na prvi kat riješen primitivno čime se još više pojačavalo vlaženje nosivog zida i podruma.
Također, problem je i u odvodu otpadnih voda s prvog kata koje se odvode limenim cijevima i izbacuju kroz otvor te iste etaže. Sukladno s tim, stručnjaci su upozoravali da bi dvorac trebalo sanirati od vlage.
Izvješće o stanju objekta iz 1992. godine govori kako su podovi zatrpani nasipom i smećem. Kao oštećenja se navode pukotine nosivih konstruktivnih elemenata (svodovi, nadvoji, lukovi) i potpuno urušen dio svoda jugoistočnog dijela dvorca.
Na tom dijelu dvorca dio prostorija je naknadno pregrađivan tankim pregradnim zidovima. Kao velik problem se ističe i problem vlage te manjak površinske odvodnje i uređenja terena u neposrednoj blizini dvorca.
Danas je veći dio dvorca okružen raslinjem te je sam pristup znatno otežan. Na dijelu perivoja koji nije obrasao šikarom nalazi se igralište nogometnog kluba u Poznanovcu.
Iako je dvorac u državnom vlasništvu i nije otvoren za posjete, moguć je ulazak kroz otvor na istočnom krilu. Nakon što se prođe kroz otvor, prva stvar od čega zastane knedla u grlu kod pogleda uvis jest veliki komad zida koji će u skoroj budućnosti pasti, i rupa na krovištu.
Otvori prozora su prekriveni drvenim daskama, no dio njih je počeo ispadati. No, najteže oštećenje je na zapadnom krilu gdje se urušila polovica krova. Također, to nam pokazuje da je dvorac došao u fazu kada će do raznih oštećenja dolaziti brže i kada će ona biti znatno destruktivnija za samu građevinu.
Jasno je da je dvorac u lošem stanju izvana, no u unutrašnjosti je još u goroj situaciji. Do podruma vode trule stepenice i vidljivo je otpadanje cigle. Osim otpalog građevinskog materijala, jedino što se tamo nailazi je bunar za vodu. Na većini zidova postoji raspon od sačuvane žbuke do potpuno ogoljenih zidova od opeke.
Jasno je vidljiv stražnji prolaz koji je naknadno zazidan čime je prekinuta komunikacijska os od glavnog ulaza prema dvorištu. U dosta prostorija postoje nezaštićeni otvori koji dodatno omogućavaju ulazak atmosferilija i životinja u građevinu.
Dvorac Poznanovec zasigurno zaslužuje svoje mjesto nekad jednostavnom, ali elegantnom arhitekturom te vlasnicima kojih je bilo mnogo, ali koji su ostavili značajan trag u dvorcu i kraju koji ga okružuje.
Za njega jedino preostaje nada da će netko prepoznati potencijal i vrijednost koju on pruža i iskoristiti ga na pravi način za dobrobit spomenika, ali i svih ljudi.
