Vuk je u tradiciji južnih Slavena i nekih drugih indoeuropskih naroda demonska životinja. U Hrvata su uz vuka vezani obredi: vukarski, vučarski i vukovi. Ti su običaji veoma stari, a u današnje vrijeme gotovo su iščezli.
Do pedesetih godina 20. stoljeća izvodili su se u jesensko i zimsko doba kada su vukovi napadali i blago i ljude. U kršćanskoj je tradiciji poznata legenda o sv. Franji i vuku koji je činio mnoga zla u okolici Gubbija. Sv. Franjo je vuka nazvao bratom vukom i zauzeo se za njega kao Božje stvorenje koje ne zna bolje činiti te se angažirao da ga pripitomi.
Hrvatski etnolog Vitomir Belaj navodi da vukovi u hrvatskoj tradiciji pripadaju i sv. Juri jer ih on može usmjeravati. Nedostatni su podaci o tim običajima. Znanstvenici ih, uglavnom, navode usputno. Vučare spominje i pisac i folklorist Petar Grgec ali ništa o njima ne piše.
Hrvatski povjesničar Tvrtko Čubelić spominje vukare i o njima navodi dvije rečenice. Ta činjenica kao i sami nazivi vukarski i vučarski izazivaju dodatne dvojbe oko tih obreda, te ih neki znanstvenici smatraju istim obredom. Ti su obredi i danas u narodnom pamćenju.
U znanstvenom članku Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi kojeg potpisuje Marko Dragić stoji da su Vučari maskirani ophodnici koji se kreću u skupinama od tri do četiri čovjeka. Nakon što su ubili vuka, oderali su mu kožu, nataknuli je na kolac, napunili slamom i okitili je svilom, vunom i šarenim papirima, te tako hodali po svom i susjednim selima glasno pjevajući i tražeći darove za ubijenoga vuka.
Vučare su za ubijenoga vuka darivali slaninom, mesom, i drugim prehrambenim proizvodima od kojih bi pravili gozbu na kraju ophoda. Tim ophodima željelo se “spriječiti” vuka da dolazi domovima i štalama.
Vučarski obredi
Sarajevska etnografkinja Radmila Kajmaković navodi da su vučarske obrede u livanjskom kraju u jesen izvodili Hrvati i Srbi. Kajmaković, pišući o vučarima u širokobriješkom kraju navodi da se taj običaj izgubio nakon 2. svjetskoga rata kada je država počela isplaćivati nagrade za ubijenoga vuka.
Tada su počeli ophodi s ubijenom lisicom, ali te obrede nisu pratile pjesme. Nabrajalice ili šaljive pjesmice koje su recitirali/pjevali vučari u tim ophodima nazivane su vučarske pjesme. Pjesmom se poziva domaćina da vuku poda sočice, varice, jarice, vunice, junice, slanine kako ne bi silazio s planine jer nije dobar kod kuće.
U Lici je bio običaj da ljudi naoružani vilama, sjekirama i puškama organiziraju hajke na vukove. Ti su se ljudi nazivali vukari, a pjevali su vukarske pjesme kako bi od kuće i stada odagnali vuka: Domaćine od kuće, Evo vuka kod kuće, o-o-o-o-oj! Tirajte ga od kuće, Podajte mu suva mesa, Da vam tora ne pritresa. Podajte mu slanine, Da ne slazi s planine. Podajte mu šenice, Da ne kolje telice. Podajte mu zobčice, Da ne kolje ovčice. Dajte, vuku vlasa, Da ne kolje pasa. Kiti snašo, mrka vuka, Da t’ je ćerka lipšeg struka.
Vukari su u Kruševu kod Zadra magijskim riječima u svojim pjesmama htjeli udobrovoljiti vuka tražeći od domaćina da vuku dade slanine, runo vune, svega dosta; da ne priđe preko mosta, da ne kolje ovce žune. Vukarske pjesme po svojoj poetici pripadaju bajalicama kojima se liječe ljudi, životinje, te iz njihovih domova, štala i imanja odgone demonske sile.
Nameće se zaključak da su bila dva različita obreda vezana uz vuka. Vukarskim obredom se išlo u hajke na vukove i pri tome su se pjevale vukarske pjesme, a vučari su bili ophodnici koji su ubili vuka te kroz selo išli pjevajući i tražeći darove za ubijenoga vuka.
Svrha i vukarskih i vučarskih obreda bila je tjeranje vukova od domova, stoke, pasa, štala. Zato su istovjetne vukarske i vučarske pjesame
