Priče povezane s dvorcima, utvrdama i starim gradovima uglavnom se mogu podijeliti u nekoliko skupina i svaki od njih ima priču koju narod rado prepričava.
Kada su one izvorno nastale, ponekad je teško reći jer su se priče prenosile usmenom predajom i većina ih je prvi puta zabilježena stotinama godinama kasnije, često tijekom preporodnog razdoblja 19. stoljeća kada su ilirci u potrazi na fragmentima nacionalnog identiteta počeli tragati za kazivanjima.
Ipak, priče o ženama – junakinjama u bitkama iz narodnih priča nešto su rjeđe, no i dalje vidljive jer su po njima imenovana različita mjesta diljem zemlje.
Priče o njihovoj hrabrosti tako imaju posebno mjesto, poput priče o tome kako je Carevo polje kod Modruša dobilo ime. Prema narodnoj predaji, polje je nazvano Carevim nakon događaja koji se odvio 1493. godine. Nakon što je turski car razrušio Modruš, utaborio se baš na polju u blizini.
Iznad turskog kampa, u Modrušu je nakon razaranja ipak ostalo živih a među njima se nalazila i jedna starica koja se zvala Modruša. Teško ranjena, dopuzala je do napunjenog topa i naciljala ga prema najsvjetlijem šatoru u kojem je spavao car.
Pucanj je šator razrušio a cara ubio. Tijekom kasnijeg pokopa, svaki je turski vojnik morao caru na grob iskrcati torbu punu zemlje, pa je po tome polje dobilo ime Carevim.
A starica Modruša? I ona je ostala zapamćena u vremenu koje je dolazilo jer je po njoj nazvan Modruš, dotad zvan Širin ili Trojan – grad.
Uz ime Šarengrada pak, veže se još jedna priča o ženama, sestrama Mari i Sari, između kojih se neki naočiti momak odlučio za Saru. Od tuge, Mara je nestala zajedno sa svojim gradom koji se do tada zvao Gradac. Narodna predaja tako bilježi “dok je na sreći Sare dugo godina stajao grad, Saringrad, Šarengrad.”
Još jednu priču o lukavosti žena u borbama s Turcima pronalazimo u Gradacu koji se nalazio na ušću Bosuta i Bigaja. Taj se grad nazivao Crnim gradom i branila ga je neka kneginja koja je u njemu živjela. Nakon poduže opsade, obratio joj se velik vezir i preko glasnika, pozvao je da mu se pridruži u šatoru koji se nalazio usred turskog kampa podno grada.
Kneginja je pristala, ali pod jednim uvjetom, u carskom kampu valjalo je pogasiti sva svjetla, osim u onom gdje ju je čekao veliki vezir. Turci su uvjet ispunili na što je kneginja preciznom paljbom srušila orah oko kojeg je šator bio podignut. Udar je ubio Velikog vezira i sve njegove časnike pa su se Turci, obezglavljeni povukli i za života kneginje, više nisu pokušavali napasti njezin grad.
Junaštvo žena u obranu od Turaka pronalazimo i u opisu jedne od brojnih opsada Sokolovca u Brinju. Prema narodnoj priči koju je zabilježio Ivan Devčić, “neka baka Rajkovićka s braništa te kule nadolazeće Turke polijevala je kipućim uljem i tako spasila grad”.
U okolici Steničnjaka kod Topuskog, pak, narod priča o djevojci nepoznata imena koja nije htjela pobjeći i napustiti svoj tkalački stan te u gradu i dan – danas postoji zauvijek zarobljen, njezin duh.
Postojanje prostranih šuma kojima je okružen Oštrc na Ivanščici narod objašnjava pričom prema kojoj se jednom u tvrdi grad Oštrc pred opasnošću sklonila neka kraljica. Kada je opasnost minula, odlučila je nagraditi narod, no ne novcem ili dragocjenostima koji bi narod brzo potrošio. Umjesto toga, narodu je kraljica poklonila vječni poklon: zelene šume oko Oštrca.
Priča o junakinjama ima još, i kako će vrijeme prolaziti, tako će neki budući članak spomenuti njih još, kada kazivanja budu obrađena i vaše dojave o pričama sortirane.
Poznajete li priču o ženama junakinjama minulog doba?
Slobodno javite kako bi ona ostala zabilježena.
