Da je Stari grad Ribnik pripadao uglavnom vremenu borbe hladnim oružjem, otkrivaju brojni detalji, a među njima su i promatraču očite strijelnice – jednostavni duguljasti urezi u zidu. Jedan od najstarijih i najzanimljivijih, Ribnik do danas nije do kraja istražen i ostaje prava zagonetka.
Pretpostavlja se kako je u močvarnoj dolini čijim rubom protječe potok Obvrh, uz važnu cestu prema Sloveniji, smještenoj dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Ozlja neka vrsta utvrđenja postojala i prije 13. stoljeća kada je započela izgradnja Ribnika. Danas je spomenik kulture nulte kategorije i jedan je od rijetko sačuvanih primjera srednjovjekovnih nizinskih utvrda.
U vrijeme brojnih napada i ratova, ako bi neprijatelj i došao do grada tadašnji stanovnici mogli su zatvoriti korito potoka, čime bi nastalo malo jezero, odnosno ribnjak, a sama utvrda postala bi otok. Budući da je voda dopirala do samih zidina, neprijatelj ne bi mogao pronaći uporište za napad.
Ključ obrane
Domet srednjovjekovnih ratnih sprava bio je malen, a jaki gradski zidovi i duboke grabe bili dovoljni za obranu i odvraćanje protivnika.
Tako zapisi svjedoče o brojnim provalama Turaka tijekom druge polovice 15. stoljeća, u razdoblju nakon Krbavske bitke, no svaki put, nisu napali Ribnik već okolna mjesta poput Metlike u današnjoj Sloveniji. No u zapisniku iz 1558. navodi se “da više nema ribnjaka, a da mlin pod gradskim nasipom melje samo za velikih kiša.”
Nepravilni kružni poligon zidova Ribnika s dvije nasuprot postavljene kule različitih stilskih izraza, različite konstrukcije i debljine zidova sugerira realnu mogućnost da je u svojoj jezgri Ribnik posjedovao najprije kružnu palisadu i romaničku branič-kulu pa da je čak u najstarijoj prošlosti možda bio i župski grad iz vremena narodnih vladara.
Promjena okolnosti
Mnogo se toga može čitati iz zidina ovog rijetkog kulturnog spomenika, ali su promjene životnih potreba i razvoj ratne tehnike donosile sobom stalne dogradnje ili pregradnje, a u novije vrijeme zatrpavanje vodne prepreke i odbacivanje fortifikacijskih elemenata, kojima se nekada žrtvovala udobnost stanovanja.
Stoga možemo njegovu povijest sa sigurnošću pratiti tek od kraja 14. stoljeća, a bez pozamašnih arheoloških istraživanja sve ono prije toga tek su nedokazane hipoteze. Starom gradu se prilazilo pokretnim mostom. Građen na dva kata, dijelom od dobro klesana kamena, ima osnovu u obliku nepravilna kruga; u unutrašnjem su dvorištu arkade.
Obrambena kula na istočnoj strani (kraj prvotnog, danas zagrađenog ulaza) s grbom Frankopana bila je vrlo visoka; nasuprot njoj je peterokutna kula sa šiljkom prema neprijatelju, za koju se smatra da je u njoj bila kapela.
Prostor kapele je ujedno služio čitanju, pisanju, poetiziranju, tu se je posvećivalo nauci i umjetnosti, a u njemu su mogle biti smještene i male, niske spavaonice.
Priče o Ribniku
Između obiju kula nižu se zgrade u obliku vijenca. Na gradu je očuvan niz kasnogotičkih renesansnih arhitektonskih detalja (dovratnici, prozori, strijelnice, izljevi).
Kao i brojni drugi utvrđeni gradovi, i Ribnik ima svoje legende, poput tajnih hodnika i prostorija, stražarnica, skloništa, tamnica, osebujnih strijelnica i nedostupnih, zazidanih tragova hodnika, starijih naknadno zatrpanih otvora, kao i novijih zbog promjene ratne tehnike.
![](https://blagamisterije.com/wp-content/uploads/2019/05/AirBrush_20190515212817.jpg)
Prema nekim predajama, današnja branič-kula bila je mnogo viša u prošlosti i mogla se vidjeti čak iz slovenske Metlike, koja je udaljena oko devet kilometara. U zidu branič-kule postoje tragovi da su debele kamene zidine bile horizontalno povezane drvenim oblicima na isti način kao i kod mnogih ostalih europskih srednjovjekovnih gradnji, kod kojih su majstori nastojali ukrutiti zid ulaganjem drvenih greda u unutrašnju masu zida.
Kako je ostao čitav?
To, uostalom, i nije bio samo srednjovjekovni način, nego potječe iz rimskog doba. Ribnik je razmjerno rano pobudio zanimanje istraživača, ne toliko zbog događajima bogate ili dramatične prošlosti, koliko zbog dobre očuvanosti, i nadasve zanimljivog i izrazito slikovitog izgleda, te posebno zanimljivih, a nekim istraživačima pričinjalo se i tajanstvenih detalja, koji su svima poticali maštu: i mještanima, i posjetiteljima, i istraživačima.
Tako najraniji opis Ribnika, s nizanjem povijesnih događanja temeljenih na pisanim izvorima, donosi hrvatski povjesničar, arhivist, kulturni i javni djelatnik Emilij Laszowski koji tvrdi kako je Ribnik ime dobio po ribnjaku koji ga je nekoć okruživao.
U doba kad Laszowski na prijelazu iz 19. u dvadeseto stoljeće posjećuje Ribnik, davno je minula slava koju je imao u vrijeme Zrinskih i Frankopana, njegovih vlasnika. Nakon urote, i Ribnik pada u zaborav gdje ostaje do sredine 19. stoljeća kada ga za svoje potrebe obnavlja mađarski plemić Gall.
![](https://blagamisterije.com/wp-content/uploads/2019/05/AirBrush_20190407160531.jpg)
Tijekom te zadnje obnove, brojni dijelovi Ribnika zazidani su i pregrađani, a dodani su neki drugi poput gospodarskih komora i radionica.
Ribnik je relativno čitav prošao kroz burna vremena od srednjeg vijeka do današnjice, i na koncu umjesto renesanse, svoje najteže dane proživljava u vrijeme kada ga preuzimaju tamo neki lažni Frankopani koji nemaju veze s onima čije povijesno ime i nasljeđe dijele.
Lažni Frankopani
Posljednja epizoda u dugoj povijesti Ribnika počinje 2002. godine kada ga općina u dobroj vjeri za sitnih 1,6 milijuna kuna prodaje obitelji Dolmi de Frankopan koja se lažno predstavljala kao baštinik legendarne hrvatske plemićke obitelji.
![](https://blagamisterije.com/wp-content/uploads/2018/08/Ribnik.jpg)
Umjesto pomne restauracije, Ribnik pod novim vlasnicima doživljava neviđeno devastiranje cementom, betonom i plastikom. Na upozorenja struke vlasnici se oglušuju, kao i na činjenicu da su prema ugovoru Ribnik morali obnoviti i otvoriti za javnost što se nije dogodilo iako je rok od pet godina probijen više puta.
Problema su svjesni i lokalni vlastodršci koji Ribnik žele otkupiti i tako mu osigurati bolje dane. U međuvremenu, ostavljen je da trune.
Problem Ribnika nije kamen i žbuka, već ruka birokrata i sram zbog odluke kojom je Ribnik uopće pripao onima koji su se izdavali za ono što nikad nisu bili.