U suvremenoj popularnoj kulturi često se pogrešno misli da su se najžešći procesi svjetovnih suđenja za zločin magije, često zvani i progonima vještica, na europskom i hrvatskome povijesnom prostoru zbili isključivo u srednjem vijeku, a u kontekstu mračnoga srednjeg vijeka u kojem su se događala različita neprosvijećena zla. Sve češća suđenja za magijske zločine u javnome prostoru na svjetovnim sudovima započela su, ipak, tek sredinom ranoga novog vijeka.
Svjetovni procesi za magijske zločine sustavno su se počeli širiti Europom u 15. stoljeću, nakon što je do kraja razvijena ideja dijaboličkog vještičarenja u konceptu demonskog kulta posvećenoga uništavanju kršćanskoga svijeta. Nastavak je slijedio u 16. stoljeću, a vrhunac dosegnuo u 17. i u prvoj polovici 18. stoljeća te potom naglo pao sredinom 18. stoljeća.
Što je to Vražji pečat? Običan madež koji je prema vjerovanju vješticama davao magične moći
Ugovor s đavlom
U srednjoeuropskom i sjevernohrvatskom kršćanskom pučkom vjerovanju i kasnosrednjovjekovnom i ranonovovjekovnom crkvenom i svjetovnom kaznenopravnom sustavu vještica je magijska osoba (praktičar najčešće ženskog roda) za koju se vjerovalo da je sklopila ugovor s đavlom da će činiti zlo i štetu kršćanima, tzv. maleficij, ubijajući, bacajući uroke, donoseći bolest, uzimajući mlijeko kravama, uništavajući ljetinu i stoku, leteći na metli, spolno općeći s đavlom, sastajući se na povremenim sijelima vještica i obezvređujući svete simbole križa i svetaca.
One su se najčešće stereotipno zamišljale kao stare i ružne žene, ali i kao iznimno lijepe mlade žene koje svojom ljepotom začaraju muškarce.
Prema predajama, vještice su najčešće djelovale noću, kad bi se i nalazile na udaljenim, najčešće visokim mjestima. Od 14. do 18. stoljeća na svjetovnim suđenjima u sjevernoj Hrvatskoj zločin bivanja vješticom bio je svjetovan, a kažnjavao se izgonom ili novčanom kaznom, u ranijem razdoblju, ili pak smrću na lomači u kasnijem. Poglavito nakon srednjoeuropskih progona vještica od 15. stoljeća nadalje, koncept ideje vještice kao zločiniteljice postao je vrlo specifičan i razrađen. Najčešće tu zapravo i nije riječ o stvarnome magijskom praktičaru, tek vrlo rijetko o travarkama i primaljama, već je više bila riječ o optužbi smišljenoj s nekim ciljem kako bi se u zajednici nepoćudne osobe riješilo putem pravnog sustava iskorištavajući predodžbe o vještičarenju.
Potkraj 15. stoljeća nastao je i jedan od glavnih religijskih instrumenata za borbu protiv magije i hereze, koji će konačno potpuno prenijeti religijska stajališta o magijskim praksama ili barem njihovoj navodnoj uporabi u svjetovnu pravnu praksu europskoga ranog vijeka.
Vještičji malj
Riječ je o knjizi Vještičji malj ili Malj koji ubija vještice (lat. Malleus maleficarum; njem. Hexenhammer), koja će služiti nekoliko idućih stoljeća kao svojevrsni priručnik za lov na vještice. Nastanak ove knjige rezultat je djelovanja inkvizitorskog rada koji je 1480. godine u Njemačkoj započeo dominikanac i profesor teologije Heinrich Kramer (lat. Henricus Institoris), a uskoro mu se pridružio i dominikanac Jakob Sprenger (lat. Jacobi Sprengeri). U prvih šest godina, od 1481. do 1486., djelovanjem protiv magije, hereze i vještica u svojoj su konstanckoj biskupiji Kramer i Sprenger spaljivanjem pogubili 48 žena optuženih za vještičarstvo. Malleus maleficarum prvi je put tiskan 1487. godine.
Danas se procjenjuje da je na europskom prostoru u razdoblju od sredine 15. do sredine 18. stoljeća održano ukupno oko 80 000 sudskih procesa za navodne magijske zločine, a oko 35 000 osoba je pogubljeno. Neki od najpoznatijih procesa, što inkvizicijskih što svjetovnih, zbili su se tijekom 16. i 17. stoljeća te djelomice u prvoj polovici 18. stoljeća. Ovdje ćemo navesti samo neke: procesi za čarobnjaštvo u njemačkom gradu Trieru od 1581. do 1593. godine, procesi za čarobnjaštvo u njemačkom gradu Fuldi od 1603. do 1606. godine, baskijski procesi od 1609. do 1611. godine, proces u Würzburgu od 1626. do 1631. godine, procesi za čarobnjaštvo u njemačkom gradu Bambergu od 1626. do 1631. godine, procesi u škotskom gradu North Berwicku 1590., procesi u Torsåkeru u Švedskoj od 1675. do 1676. godine, procesi u austrijskom gradu Salzburgu od 1675. do 1690. godine, kolonijalni procesi u sjevernoameričkom gradu Salemu 1692. i 1693. godine te procesi u mađarskom gradu Šegedinu od 1728. do 1729. godine.
Razdoblja progona
Najveći, najbrojniji i najbolje dokumentirani slučajevi suđenja za magijske zločine na hrvatskome povijesnom prostoru zbivali su se na njegovu sjevernom dijelu koji se zvao Hrvatskom i Slavonijom. Ponajviše ih je sačuvanih na teritoriju slobodnoga kraljevskog grada Gradeca i utvrđenoga grada u posjedu Crkve, Kaptola, dvaju gradova prethodnika današnjega glavnog grada Republike Hrvatske Zagreba, te na njihovim vlastelinskim posjedima u širem krugu. Ostala su suđenja održana na vlastelinskim posjedima ostalih dijelova sjevernohrvatskog prostora. Svjetovna suđenja za magijske zločine, zvana i progonima vještica, na sjevernohrvatskom prostoru u srednjemu i ranome novom vijeku mogu se podijeliti na dva razdoblja. Prvo bi bilo tzv. razdoblje rote ili razdoblje pučkog čaranja koje je trajalo od 1360. do 1585. godine, a drugo tzv. razdoblje torture ili razdoblje dijaboličkog vještičarenja koje je trajalo od 1622. do 1758. godine.
Prvo razdoblje možemo nazvati razdobljem pučkog čaranja jer su redovito sve tužbe bile vezane za magijske prakse u svakodnevnom životu, znači one tipične kakve su često opisane i u statutima srednjovjekovnih gradova, poput gatanja i proricanja, izazivanja pobačaja, trovanja ili rastavljanja supružnika. Dakle, riječ je o magiji kao sredstvu kojim je počinjen neki navodni zločin. Ovo razdoblje možemo nazvati i razdobljem rote jer je glavni pravni mehanizam toga razdoblja bila rotnička zakletva. Rotnička zakletva sustav je koji se ubraja u stari slavenski način dokazivanja. Svaki se okrivljenik, koji ne bi priznao ili bio zatečen pri kaznenom djelu tako mogao “očistiti” od optužbe prisegom koju bi dao zajedno sa svojim suprisežnicima, rotnicima, odnosno čestitim ljudima koji su bili voljni zakleti se zajedno s njim da nije kriv. Ako bi se tako okrivljenik uspio obraniti od optužbe, bio bi slobodan.
Najstariji sačuvani zapis o nekom suđenju za magijski zločin na tom području bio je slučaj protiv dviju gradečkih žena, Alice i Margarete, zapisan u Gradecu 17. ožujka 1360. godine. Obje su optužene za čaranje i vračanje, a imale su zakonsko pravo pokušati se obraniti zakletvom u suprotno, zajedno s petero rotnika i sa sobom kao šestom osobom.
Progoni vještica u Hrvatskoj- među progonjenima, bilo je i 15 oslobođenih muškaraca
Do 2020. godine iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća sačuvani su zapisi o 37 osoba optuženih za magijski zločin (u 14. stoljeću šest, u 15. stoljeću 27 i u 16. stoljeću četiri) iako je moguće da je bilo mnogo više slučajeva, samo nisu sačuvani u povijesnim izvorima (najčešće sudskim spisima ili analima). Svih 37 osoba bile su žene. Od tih 37 žena 16 ih je spaljeno na lomači, 14 ih je oslobođeno, tri su protjerane, jedna je umrla u zatvoru, a trima je sudbina nepoznata. Najviše ih je bilo optuženo 1475. godine, njih ukupno deset. Od sredine 15. stoljeća žene bi bile osuđene uglavnom već pri prvom privođenju, a oslobađajuće presude izricane su samo u procesima koji su se ticali gatanja i proricanja.
Drugo razdoblje svjetovnih suđenja za magijske zločine na sjevernohrvatskom prostoru može se nazvati razdobljem torture ili razdobljem dijaboličkog vještičarstva, a vremenski pak omeđiti godinom 1622., kad je prvi takav slučaj sačuvan i zabilježen, te 1758. godinom kad je zabilježen posljednji.
Za pokretanje parnice u drugom razdoblju bilo je dovoljno mišljenje, odnosno optužba susjeda ili stanovnika mjesta. Tako se često događalo da zbog ljubomore, bračnih nesuglasica, poslovnih neuspjeha ili alkoholiziranih halucinacija osoba optuži nekoga za čaranje. Često je i socijalni status optuženih bio bitan čimbenik. Nema zabilježenih slučajeva u kojima bi predstavnici vlasti, svećenici, učitelji, stražari ili vojnici bili optuženi, već su to uglavnom bili kmetovi i seljaci te sitno građanstvo, obrtnici i trgovci. Često su na meti bile udovice, žene sumnjiva morala ili pak usidjelice, zatim žene koje nemaju uza se muškarca koji bi ih (u patrijarhalnom društvu hrvatskog ranonovovjekovlja) eventualno mogao braniti svojim imenom ili statusom. Druga je mogućnost bila da se osoba nađe optuženom kao sudionik u čaranju ako bi je tko već optužen za čarobnjaštvo spomenuo pri ispitivanju na mukama. Ovo je bio čest slučaj zato što su se na mukama tražila imena drugih sudionika, a optužena bi osoba u velikim bolovima najčešće izgovarala imena koja bi im prva pala na um: susjeda, poznanika, suseljana, samo da si ublaži nesnosne muke na torturi. To je, naravno, bio plodan izvor novih, daljnjih optužbi i temelj za nove parnice i suđenja.
Iz ovoga se može zaključiti da je zamalo svatko mogao biti optužen za bavljenje nedopuštenim magijskim praksama, bilo denuncijacijom tijekom postupka bilo samo na osnovi sumnje iz okoline u kojoj osoba živi. Tijekom 17. i 18. stoljeća optužnica je redovito bila klišejizirana motivima poznatima iz europskih procesa za magijske zločine, stvorenih i preuzetih prije svega iz europske inkvizitorske literature 15. i 16. stoljeća, poput Malleus maleficaruma i drugih priručnika pisanih za te svrhe. Osobe optužene da su vještice, prema optužbama ovih sudova (kao i u ostatku Europe), navodno su letjele, pretvarale se u životinje ili druge ljude, ljubile se i općile s đavlom, općile sa životinjama, ubijale pogledom, pretvarale se u vjetar, uništavale ljetinu, ubijale stoku, uzimale plodnost ljudima i životinjama, radile čarobnu mast i ostale čini od hostije i ubijene djece. Jedna od najpoznatijih optužbi bila je orgijanje na nedostupnim mjestima, odnosno noćno sijelo na udaljenim mjestima na kojima su se vještice okupljale radi održavanja crnih misa i orgija. Ovaj će se koncept udomaćiti u većini optužbi, a potječe iz sredine 14. stoljeća s inkvizicijskih suđenja u Francuskoj.
Analizirajući sačuvane sudbene spise, dolazimo do podataka da je na sjevernohrvatskom području u ovome drugom razdoblju, u 17. i 18. stoljeću, službeno suđeno više od 350 osoba koje su većinom na kraju pogubljene spaljivanjem na lomači. Više od pet stotina osoba bilo je pritvoreno na daljnja ispitivanja.
U većini slučajeva bila je riječ o ženama; u cijelome drugom razdoblju optuženo je manje od dvadeset muškaraca. Osim službenih svjetovnih suđenja nerijetko su se događali i seoski linčevi koji su, naravno, bili protuzakoniti, ali vlast često ne bi saznala za njih ili bi ih prešutno tolerirala.
Prestanak suđenja za magijske zločine i drugih oblika progona vještica na sjevernohrvatskom povijesnom prostoru posljedica je izravnih odluka i zakonskih reformi habsburške kraljice i carice Marije Terezije tek u drugoj polovici 18. stoljeća.
Ovaj članak je sedmi dio serijala “Povijest magije u Europi i Hrvatskoj” Denivera Vukelića koji je objavljen u okviru pograma poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Serijal pronađite na ovom linku.
