Na rubu jednog bajkovitog šumarka, južno od Osijeka, nalaze se ostaci grada Kolođvara o kojemu se i danas pričaju nevjerojatne legende.
Zidine Korođgrad ili Kolođvar podigla je obitelj Korogy (Korođ) na mjestu rimske utvrde oko 1250. godine kao obranu od najezde Tatara. Sama tvrđava spominje se u spisima 1290. godine a sagrađena je kao sojenica od tvrdog građevinskog materijala na sjeveroistočnom dijelu korogyvarskog rita – poznate depresije koja se smjestila između Čepina, Vuke, Dopsina, Hrastina i Ernestinova.
Tlocrt kule je kružan, s promjerom oko 40 metara, u središtu utvrđenog dijela je otvoreni dvorišni prostor na kojemu se nalaze ostaci četverokutne porušene kule. Unutar zidina funkcionirale su prostorije raznih namjena, što je danas teško rekonstruirati.
U srednjem vijeku to je doista bilo jedno od središta feudalnog života sjeveroistočne Slavonije (imanju Korođijevaca jedno je vrijeme pripadao i Osijek).
U 17. stoljeću utvrda se spominje kao Dirutum castellum Korogyvar, što se odnosi na vrstu utvrde, a znači grad u močvari. Uzevši to u obzir, on je specifičan i jedinstven primjer utvrde u hrvatskim krajevima, s obzirom na poseban sustav gradnje na hrastovim štapovima, koji su slagani unakrsno na močvarnoj podlozi.
Kako je to područje melioracijom isušeno, Zidine su se našle na uzvisini. Kada su Turci 1526. godine osvojili Osijek, Kolođvar je razrušen i napušten. Iz toga vremena o njemu ne postoje nikakvi podaci.
Nakon rušenja, Kolođvar je zarastao u vegetaciju. Za vrijeme svjetskih ratova teško je oštećen, a uništavanje se nastavilo kada je služio kao meta za vojne vježbe u gađanju.
Također su seljani iz okolnih naselja razbijali zidove i opeku odvozili kućama. Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Osijeka 1967. godine počinje zaštitne radove te je grad spašen od bržeg propadanja. Do 1970. godine uklonjeno je raslinje i urušeni materijal, te su nazidani nadvratni lukovi.
U današnje vrijeme u Korođvaru se održavaju turističke manifestacije, a u tijeku je i restauracija Utvrde i okolnog područja s izgradnjom edukativno–turističkog perivoja, šetnice, izletišta sa sjenicama i roštiljima, dječjih igrališta, mobilne pozornice za održavanje koncerata i drugih manifestacija, terena za sport i igru te parkirališta.
Legenda o zmijama i izgubljenom blagu
Legenda kaže da se za noći punoga mjeseca oko grada u močvari može čuti siktanje zmija i sablastan smijeh, a često i krik od kojega se svim živim bićima ledi krv u žilama.
Prema pučkoj predaji poludjevojka – poluzmija je mitsko biće koje ima gornji dio tijela ženski, a donji dio tijela zmijski rep. Navodno je Filip Korođ pobjegao s Kolođvara, jer su ga opsjedale močvarne zmije. Kasnije su zaposjele grad poslije odlaska Korođa. Filip Korođ je zazidao svoju kćer u zmijsku kulu da mu čuva blago, koje nije mogao ponijeti sa sobom. Ona se nakon toga pretvorila u poludjevojku – poluzmiju.
Narod ju je krivio za nestajanje djece u blizini Kolođvara, jer je ona pjesmama dozivala djecu u ruševni otvor s vanjske strane, a nakon što su djeca ušla ona ih bi gušila svojom dugom kosom i proždirala njihova tijela, koja su joj omogućavala preživljavanje.
Jedna od legendi veže i baruna Franju Trenka, da je nakon uspješnih ratova za austrijsku krunu opljačkano zlato pohranio u zmijsku kulu. Kako nitko od njegovih pandura nije imao hrabrosti doći po sedam sanduka zlata, možda se to zlato i danas tamo krije…
