U blizini Daruvara, kraj sela Končanice nalazi se jedan od najmlađih slavonskih dvoraca. To je Dioš, sagrađen 1904. godine i nazvan po – orahu. Do početka prošlog stoljeća ovaj kraj poznat po brojnim orasima nalazio se u vlasništvu Jankovića, a nazivao se Dioš baš po izvedenici od mađarskog naziva za orah.
S mjesta gdje je kasnije podignut dvorac, pružao se lijep pogled prema dolini Ilove i dalje put Grubišnog polja. Možda je i to bio razlog, što su grof Alajoš pl. Tüköry i njegova žena Paula, rođena Falkenberg htjeli ondje sagraditi slikovitu građevinu za svoju kćer Mariju.
Naručiteljica izgradnje, Paula zahtijevala je da dvorac ne smije odavati dojam ljetnikovca ili lovačkoga doma, već gospodske kuće.
Dvorac su zato nazvali Marijin dvor, ali ga narod nije prihvatio već ga je prozvao Diošem, kao i brežuljak na kojem je izgrađen. U ono vrijeme koštao je 700 tisuća kruna, a izgrađen je prema projektu budimpeštanskih arhitekata i profesora Ernőa Foerka i Gyule Sándyja. Kada su radovi konačno završili, postao je najljepša i najskuplja građevina u čitavom kraju.
Dvorac je građen opekom i obrađenim kamenom u pseudogotičko-secesijskom stilu i razlikuje se od ostalih dvoraca neuobičajenom arhitektonskom koncepcijom. Ističe se složenim tlocrtom, različitim visinama krovišta, dvjema otvorenim kulama- vidikovcima na istoku i dvjema manjim kulama koje završavaju stožastim krovom i pokrovom od biber crijepa. Glavni dio dvorca čini velika dvorana dugačka 9,5 metara i visoka devet metara s kupolastim svodom od armiranog betona.
Iz nje su velike hrastove stube vodile na prvi kat. U dvoranu su ugrađeni neki stari predmeti koje je vlasnica, kao skupljačica umjetnina, pribavila. Bili su to, primjerice, dovratnici iz bizantskoga mramora, bogato urešen bazen za vodu, dva metra dug mramorni kamin, zidni reljefi i dr.
Uokolo dvorane nizali su se saloni, velika blagovaonica, soba za igranje i soba za pušenje. Iz dvorane se izlazi na prostranu terasu gdje su stajali stari mletački lavovi na stupovima. Na prvom katu nalazile su se spavaće sobe, budoar, dječja soba i druge prostorije. Na drugom katu kule bila je uređena tlorisno okrugla soba, a na njezinu je krovu bila terasa-vidikovac.
Uz dvorac se nalazila staja i veliki travnati tereni na kojima su pasli konji plemenite pasmine, a u obližnjem selu nalazili su se veliki kompleksi za uzgoj stoke. U to vrijeme počelo je i podizanje velikih ribnjaka za koje je Tüköry dobio dozvolu 1903. godine da vodom može puniti područje sjeverno od Šuplje Lipe (selo u blizini Dioša).
Kad je podignut dvorac Dioš, nastala su umjetna jezera ispod njega i u njih je stavljen riblji mlađ dopremljen iz Češke. U roku od osam godina stvorilo se ispod Dioša pravo more- ribnjaci na 3000 jutara koji su ubrzo privukli mnoštvo raznolikih ptica.
Nakon obitelji Tüköry, u Diošu se izmijenilo nekoliko vlasnika. Država daje dvorac 1941 . godine fratrima salezijancima, koji su u njemu utemeljili osnovnu školu i svećeničko učilište.
Nakon Drugoga svjetskog rata dvorac je nacionaliziran i u njemu od 1946. do 1950. djeluje domaćinska i veterinarska škola, a zatim do 1957. peradarska farma. Nakon toga osniva se osnovna škola, a dio dvorca uređuje se za učiteljske stanove. Početkom 80-ih godina 20. stoljeća dvorac je napušten, da bi se 1995. godine ponovno vratio ranijim vlasnicima- salezijancima.
Dioš kao Grad anđela
Hrvatska salezijanska zajednica ustupila je u rujnu 2016. godine Slavenu Vujiću besplatni najam imanja u Diošu na 20 godina kako bi realizirao svoj veliki projekt – Grad anđela. Riječ je o projektu stanovanja u prirodi koji bi imao vrtić, školu i sve druge dodatne sadržaje. Grad anđela trebao je biti mjesto za djecu i njihove roditelje u kojem bi se ona mogla baviti različitim aktivnostima bez svakodnevnog stresa.
Kao i većina projekta ranog 21. stoljeća, dobro je zvučalo na papiru, po pozadina je bila znatno zlosretnija.Slaven Vujić poznatiji kao tata Slaven postao je poznat tijekom 2015. godine kada je njegov blog u kojem opisuje život i brigu o autističnom sinu počeo pratiti razmjerno velik broj ljudi. Ubrzo je postao jako poznat i predstavljajući se kao bivši manager koji je prodao sve što ima kako bi sinu omogućio normalan život, osnovao je prvo jednu, a potom i drugu udrugu.
Vješt u komunikaciji i nastupu, ubrzo je počeo javno prikupljati donacije koje su se uskoro popele na iznose koji su se mjerili u stotinama tisuća kuna.
Dobio ga na 20 godina
No, kako je tata Slaven uspio doći do Dioša? Odgovor je zapravo jednostavan, preko internet oglasnika gdje je primjetio da salezijanci dvorac prodaju. Ubrzo je dogovorio sastanak koji je rezultirao prijedlogom koji je sabor salezijanaca u dobroj vjeri na koncu prihvatio. Slaven Vujić Dioš je dobio besplatno, na dvadeset godina, uz uvjet da ga mora urediti i korisiti kao što je zamišljeno.
I zaista, neki su ga novinari u Diošu čak i posjetili, sve kako bi on tijekom 2016. godine opet ispričao priču o gradu Anđela i planovima za njegovu obnovu. No, u međuvremenu se oko njega stezao obruč tvrdnji kako je novac namijenjen liječenju, analizama i terapijama trošio nenamjenski.
Dioš su na koncu posjetili i konzervatori koji su otkrili kako su radovi na dvorcu izvođeni bez ikakvog konzultiranja struke pa je naloženo da budu odmah prekinuti.
Dioš je zatvoren, ugovor o besplatnom najmu odmah prekinut i Slaven Vujić naizgled je nestao sve do veljače 2018. kada je Državno odvjetništvo u Velikoj Gorici objavilo da protiv njega pokreće istragu zbog sumnje da je zlorabio humanitarnu pomoć prikupljenu za djecu s teškoćama u razvoju.
Prilikom posjeta, nad Diošem kao da je još uvijek bdjela sjena skandala u režiji tate Slavena. Djeluje napušteno no održavano. Okućnica je oočišćena a dvorac zaključan. U velikoj dvorani postavljen je prostor za molitvu.
Ipak, i sam razgovor sa susjedima svodi se na osobu koja je taj kraj nevjerojatno ranila – na sam spomen tate Slavena odmahuju rukom i govore, nije on dvor poput ovog ni zaslužio.
